Poduzeće je došlo u krizu. Radnici već dugo ne dobivaju plaće. Novih ugovora nema. Bolovanja su enormno porasla. Nezadovoljstvo na svakom koraku. Direktor daje ostavku, izabiru novog direktora. Radi se primopredaja. Novi direktor pohotno odmjerava savršeno uređen ured, kroz prozor svako malo gleda na crni ulašteni Audi, cvate od zadovoljstva. Nestrpljiv je. Dosadašnji direktor iz stola vadi tri kuverte. Na svakoj je napisan broj. 1, 2, 3.
Dragi kolega, nema se tu što puno pričati. Ja odlazim, idem u mirovinu, a Vama dajem ove tri kuverte, uz savjet, kad dođe do krize otvarajte kuverte redom kako navedeni brojevi.
Nakon dva mjeseca, poduzeće nema ugovora, nema plaća, krađe su postale učestale. Rijetko koji radnik nije na bolovanju. Otvara direktor kuvertu broj jedan. Čita, pa shvati da je sve dobro napisano.
Sazove radnike, pa im, upravo kako piše u pismu, pojasni kako je situacija stvar lošeg poslovanja od prije, svu krivicu baca na novog direktora, radnici ogorčeni, psuju bivšem i oca i majku. Nakon mjesec dana, nema ugovora, nema plaća, samo gorčina i bijes. Otvara drugu kuvertu. Napisano kratko. Jedna rečenica, Napravite totalnu reorganizaciju poduzeća. I naprave oni reorganizaciju, totalnu, portir postane financijski direktor, financijaš postane šef društvene prehrane, kuhar postane šef proizvodnje. Nakon dva mjeseca, nema ugovora, nema plaće, nitko s nikim ne razgovara, jer su se svi potukli oko nove sheme. Otvara treću kuvertu. Otvara i čita. Dragi kolega, kupite tri kuverte, i nađite novu budalu. Sretno!
Vođa grupe, direktor poduzeća, ministar, predsjednik vlade, nogometni trener, bilo tko tko je doveo grupu koju vodi u krizu, iz te krize tu grupu ne može izvući
Andrej Plenković je svoje dvije kuverte pootvarao. Odavno. Još mu samo preostaje otvoriti treću kuvertu.
Vođa grupe, direktor poduzeća, ministar, predsjednik vlade, nogometni trener, bilo tko tko je doveo grupu koju vodi u krizu, iz te krize tu grupu ne može izvući.
Andrej Plenković je uveo Hrvatsku svojim kukavičlukom (da li samo?) u tešku moralnu krizu i podjele u društvu, nepomirljive. Nije to samo kukavičluk, ima tu i podosta računice i želje da se ostane na vlasti po svaku cijenu. On je od onih ljudi koji se kunu riječima Da Bog da se ne makao s ovog mjesta.
Andrej Plenković je četvrti predsjednik HDZ-a koji obnaša izvršnu vlast. I Franjo Tuđman i Ivo Sanader i Jadranka Kosor u svojoj vladavini nisu niti u jednom trenutku koketirali s ustaštvom, potirali su ga na svakom koraku, bili su svjesni ogromne uloge partizana i njihove narodnooslobodilačke borbe u svjetskoj antifašističkoj koaliciji, Jugoslavija, s njom i Hrvatska bila je ponosna članica pobjede nad fašizmom i nacizmom, dosadašnjim najvećim civilizacijskim zlom.
Dolaskom na čelo HDZ-a Tomislava Karamarka, HDZ je čvrsto i nepokolebivo skrenuo u desno, pobjeda nad fašizmom počela se proglašavati porazom, počelo je veličanje sramotne NDH, čvrsti nacionalizam, zasnovan na potiranju povijesti i veličanju davno poraženih i osramoćenih djela NDH. Trn u oku postao je Jasenovac. Počelo je s negiranjem ustaških zločina, da bi nakon toga posve javno pjevač trećerazrednih poskočica i šlagera, Miroslav Škoro izjavio da Jasenovac treba prekopati. Guje su ispuzale ispod kamenja, razmilile se na sve strane. Andrej Plenković je već treći mandat predsjednik Vlade, a upravo ovaj, treći mandat svakako je ono po čemu ćemo pamtiti ime Andreja Plenkovića. Treći mandat mu je životno djelo. Zlo po čemu ćemo ga pamtiti. Sve te nekakve brojke, indeksi po Fitchu, A+ statusi i svi ti kurci palci s kojima nas svaki dan bombardiraju, nisu ni malo hranjivi, od njih narod ne živi. I oni padaju u zaborav. Živi se od kruha i igara. A kruha ima, ali je preskup, ali zato ima igara. Koliko ti srce želi. U slijepoj želji ostanka na vlasti, Plenković je koalirao s moralnim dnom, grupom neukih, s na brzinu pribavljenim diplomama, nesposobnih mrzitelja svega osim Domovinskog rata, koji je završio pred puna tri desetljeća. Hrvatska danas ne razgovara o budućnosti, a što je još gore, ne razgovara ni o sadašnjosti, o teškim problemima u javnom zdravstvu, socijalnoj skrbi, prosvjeti, pravosuđu, pljačkama. Hrvatska je tri desetljeća nakon završetka rata, pogonjena ogromnim postratnim porastom broja branitelja, skoro na duplo od onih koji su rat završili, samo talac Domovinskog rata.
Ustaše su imale plan, program, cilj i sve je bilo objavljeno. Ovi današnji „ustaše“ nemaju ništa od toga, pa ne hrabrosti da budu ustaše. Samo su obični usraše.
Domovinski rat, taj dragulj hrvatske povijesti, kao i sve realne i materijalne vrijednosti prije njega, postao je predmetom laži i obmana. Domovinski rat, njegove žrtve, herojstva, krv, patnje i suze, zamotavaju se u crnu zastavu na kojoj se koči ustaški pozdrav Za dom spremni. Svake vijesti na državnoj televiziji počinju tako da samo čekam kad će se pojaviti Smiljko Šagolj, Karl Gustav Strohm, heroji obmana i laži ratnih vremena. Veličanje ustaša, negiranje ustaških zločina, inzistiranja na zločinima koji su neupitno napravljeni u Jugoslaviji, sve to je pretvorilo državu u mjesto poprilično neugodnu za život. Andrej Plenković ne da nije zaustavio desničarski bal vampira, on ga je i perfidno poticao. Dvostrukim konotacijama, podilaženjem, puštanjem orgijanja nad normalnim građanskim slobodama, nečinjenjem, samo i jedino zato da se skrene priča s evidentno katastrofalne gospodarske i socijalne politike. U tome ima prilježne suradnike iz Domovinskog pokreta, koji su dobili slobodne ruke, a oni nisu časili niti časka. Razmahali se.
A, kako reče jedna moja pametna prijateljica, Ustaše su imale plan, program, cilj i sve je bilo objavljeno. Ovi današnji „ustaše“ nemaju ništa od toga, pa ne hrabrosti da budu ustaše. Samo su obični usraše.
Zmije su puštene. Razmilile su se. Dobro su hranjene. Množe se. Društvo je potonulo u glib. Povučeno snažnom voljom Andreja Plenkovića i polusvijeta oko njega, ideološki vrlo vrlo žestoko podijeljeno na ustaše i partizane, kojih nema već osam desetljeća.
Plenković nas nije uveo u bolji život. I neće! Uvest će nas u rat. Međusobni. To čak neće biti ni građanski rat. Jer građana više ni nema. Samo malograđanština i krkanluk.
A treću kuvertu nikako otvoriti. A možda ju je u samoći svog ureda i otvorio, ali više nitko neće.
Jer, nitko nije lud. Kasno je!
