Ovaj članak pisan je pred dva dana. Nisam mislio da ću ga ikada objaviti, da će biti jedan od onih piši – briši tekstova, u čemu sam ja majstor.
Bliži se, točnije, sutra je krvava obljetnica ubojstva obitelji Zec. U vrijeme ubojstva obitelji Zec, bio sam već dva puta punoljetan, pratio sam pisanje Ferala o tome, pratio što se događa. Obitelj Zec nisu ubili Merčepovi zločinci. Znam podosta i o motivima ubojstva uspješnog i vrlo bogatog mesara Zeca, a motivi nisu bili vezani s njegovim srpstvom.
Obitelj Zec ubila je hrvatska država. Ne jednom, više puta su ubijeni. Od one grozne večeri na zagrebačkoj Trešnjevci, pa sve do Adolfovca.
Ubijeni su i kada su ubojice privedeni, sve priznali policiji, detaljno opisavši grozan zločin, ali u trenutku priče nije bilo odvjetnika, pa su sva priznanja postala nevažeća. Sud nije uvažio njihove iskaze bez odvjetnika, pa su oslobođeni.
Drugi puta ubijena je obitelj Zec.
Onda je na oslobađajućoj presudi, po kojoj se Državno odvjetništvo trebalo žaliti, netko debelim flomasterom napisao Ne se žaliti. U potpisu je stajalo samo V.Š. Treći puta je ubijena obitelj Zec tim potpisom. Tko je V.Š. ostaje samo nagađati, jedino se sjećam da je u to vrijeme Glavni državni odvjetnik bio Vladimir Šeks.
Četvrti puta je ubijena obitelj Zec kada je ubojica i zločin koji je zločin priznao, primljen u Prvi gardijski zdrug, da vodi brigu o sigurnosti Franje Tuđmana, hrvatskog predsjednika.
Peti puta je ubijena obitelj Zec kada je nalogodavac., Tomislav Merčep uspio ući u tadašnji Županijski dom Hrvatskog Sabora. Ubili ih glasači, svi oni koji su zaokružili ime Tomislava Merčepa.
Ubijeni su i 2000. godine. Šesti puta. Kada je 22.170 Hrvata zaokružilo nalogodavca ubojstva obitelji Zec, Tomislava Merčepa kao kandidata za predsjednika države.
Ubijeni su i sedmi puta jer na suđenju za zločine u Pakračkoj poljani, zlikovcu i zlotvoru Tomislavu Merčepu, nije ni spomenuta obitelj Zec.
Ubijeni su i osmi puta kada je Miroslav Škoro, izjavio da bi pomilovao zločinca Tomislava Merčepa. U njih je pucalo 465.704 Hrvata, koliko ih je dalo podršku čovjeku koji bi oslobodio krvnika.
Ubijeni su deveti puta u vrijeme kada se osuđeni monstrum pacao i kvasio u Krapinkim toplicama, služeći kaznu za monstruozna ubojstva u Pakračkoj Poljani.
Moramo biti svjesni da neprekidno ubijanje obitelji Zec neće prestati nikada. Jer smo mi takav narod. Krvoločan. Mrzitelji onih koji imaju drugačija krvna zrnca.
Ali, od ubojstva je prošlo 30 godina. Država je dala obeštećenje, koje je sramotno premalo. Jer, ne postoji novac koji bi nadomjestio muke i patnje kako pobijenih, tako i onih koji su nekim čudom ostali živi. Ne postoji novac koji bi nadomjestio strah života u Zagrebu u to vrijeme, samo jer si Srbin. Tek je Jadranka Kosor primila ostatak obitelji Zec u Vladu. Ni je ni jedan predsjednik Vlade to učinio. A imali su punih 17 godina za to učiniti.
Država nije osudila teške zločince, nego ih je kao što smo vidjeli, cijelo vrijeme nagrađivala. Poticala. Sve je skupa otišlo ne u zastaru, nego se za isti zločin ne može dva puta suditi. Otišlo je u pičku materinu.
Postavljam realno pitanje:
Što je država još mogla napraviti za obitelj Zec? Pa ubila ih je devet puta. Ne treba čekati dugo, da budu ubijeni u jubilarni deseti puta. Jer smo mi Hrvati. Mrzitelji svega što nije poput nas.
Novinari koji su se sjatili jučer oko Milanovića za mišljenje, svakako su mogli i trebali o tome pitati Andreja Plenkovića, sadašnjeg predsjednika stranke, za vrijeme čije vladavine su se događala sva ova nabrojena ubojstva, a ubojice su bili članovi stranke kojoj je on sada na čelu. I V.Š. je živ. I barakaši su živi. Njih pitali nisu.
Oni su adresa, Zoran Milanović je na kraju reda za pitati o tome.
Hrvatska nije država u kojoj bi pošteni čovjek uistinu želi živjeti, da ima mogućnost drugog izbora. Jer, ništa se promijenilo nije.
Danas na mjestu V.Š. sjedi Z.H.Š. koja predmet koji vrišti kriminalom stavlja u ladicu.
Ništa se promijenilo nije, jer u Saboru sjedi 77 razbojnika i sjecikesa koji kriminal podupiru. I koji podupiru takav način razmišljanja.
I oni su sramota civilizacijska, zbog takvih ne vrijedi živjeti u Hrvatskoj.
