Bilo je hladno te ranoproljetne subotnje večeri.
Mrak se rano spustio, oblaci su zastrli Mjesec. Stojimo u sjeni Sjeverne tribine stadiona na Maksimiru. U ruci najlon vrećica sa debelim papirnatim škaniclom.
Ogledavamo se, nema nigdje nikoga, tek rijetko kloparanje tramvaja ili poneka Škoda, Prinz ili Fićo kloparaju kockicama Maksimirske ulice na putu prema Dubravi.
Prelazimo cestu, u sjenu jablanova, koji su bili poznati pod nazivom Majmunska tribina, nikada mi nije bilo jasno kako su se uopće mogli popeti na te jablane, a za vrijeme utakmica bilo je više gledatelja na njima nego danas na prosječnoj utakmici Prve HNL.
Ogledavamo se, blijedi u licu. Štono bi se reklo, usrali smo se od straha. Hodamo nesigurnim korakom, dolazimo do portala na ulazu u Maksimir.
Pritvorena vrata od kovanog željeza otvaraju se škripom, živci pucaju od straha, osjećaj kao da se škripa čuje do Trga republike. Zaklanjamo se iza zida portala, pod Gundulićev napis
Oj dubravo slavna ti si
U uresu slobodnome
Lijepa ti si mojim očima
Draga ti si srcu mome.
Mašemo rukama u tišini, gestikuliramo ko vjetrenjače.
Nema nikoga. Vrijeme je da se krene. Na izvršenje zadatka. Zadatka kojeg smo planirali danima, razradili sve detalje. Prelazimo cestu, šuljamo se uz živicu što dijeli Maksimirsku s livadom do bazena na Sveticama. Dolazimo do grma. Danima smo odmjeravali taj grm, poput lopova što danima gledaju u banku koju misle opljačkati.
Ruke mi se tresu. Milion misli.
Što će reći majka? Što će reći otac? Koliko ću šamara popiti kad sazna? Što ako saznaju u školi?
A do tog trenutka u svim ovim danima pripreme nisam na to pomislio.
Hrđavim šrafcigerom otvaram male kantice s bojom. Crvena, plava, žuta. Kantice s bojom smo kupili kod stričeka Miška u željeznariji u Dubravi pred više od tri tjedna.
U svaku kanticu mećem uski kist, dvije kantice nosim ja, jednu nosi Marijan. Taman smo mislili da je trenutak, kadli, staje milicijski Fićo.
Izlazi milicajac, šilt na šapki bjelasa se u mrkloj noći se zastrašujuće. Poput kostura. Umirem od straha. Što ako nas vidi? Ako nas uhvati? Opet će me ošišati u stanici u Petrovoj, ko onomad kad su me uhvatili da prodajem stiropor pred utakmicu Dinamo – Zvezda. I oteli mi brdo novaca, jer su me uhvatili na zadnjoj ploči. Ošišali, uzeli pare i pustili. A frizura s jedne strane završava iznad uha, a s druge strane ispod uha.
Gleda, ogledava se, mahne rukom i ulazi u Fiću. Ruke mi se tresu, nemam daha.
Osjetim kako me Miro gura u leđa i sikće, Ajde, sada, mileka neće biti neko vrijeme.
Miro je veteran, on je to već radio dva ili tri puta. A mi smo ga danima zadivljeno gledali. A on je imao važnu facu. Svjestan naše ljubomore.
Dolazim do postamenta, kantice stavljam sa strane, penjem se, nije baš lako, postament nije širok, valjda su ga tako i napravili da se budale ne penju. Marijan mi daje raubera, primam se za list noge Radauševog Bacača diska.
Pa se uspravljam, a Marijan mi dodaje kanticu s bojom.
Pasti ću, razbit ću se. Pridržavam se za guzove brončanog Golijata, dok u polumraku rukom tražim jajca. nemrem se primiti za pimpeka, malešan je. Potez kistom. Žuta boja, poput Sunca žuta. Jedna kuglica se žuti. Poput kugle sladoleda što smo ga kupovali kod Remzija.
Pasmater kako svijetli.
Neko će me i vidit od ovog svjetla. Marijan gura plavu boju. Ja ne bi plavu. Ja bi crvenu. Sikćemo i svadimo se. Konačno, dodaje crvenu kanticu s bojom. Pažljivo povlačim kistom, da koji curak ne procuri po bedrima. Dodajem kanticu Marijanu. Jajca su ofarbana. Po staroj zagrebačkoj tradiciji. Ovaj puta pedantno, boja se nije razlila po bedrima.
Držim se za guzove Bacača i ponosno gledam. Kao da sam narisao Mona Lizu.
Skačem s postamenta, izvrnuo sam se u travu.
Ruke drhtave, izdajnički tragovi boje po rukama.
Klopotavo se niz Maksimirsku spušta jedanaestica. Ulazim. Sam. Oni će doma pješice
