Kasno je. Mjesto je utonulo u mrak. Ono nekoliko gostiona koje rade u kasnu jesen, zatvoreno je. Hodam ulicama. Nigdje nikoga, tek pokoja lampa što žmirkavo svijetli. U kući je toplo, ostavio sam grijanje, u daljini vidim svjetlo kako se probija kroz škure. Ne ide mi se tamo. Ledena bura šiba mi lice. Dolazim do vrata, drvenih debelih hrastovih. Otvaram ih.
Žuto svijetlo obasjava kamenu prostoriju s malenim šankom sa strane. Za šakom Marija. Uvijek je za šankom Marija. Od kad znam za krčmu, a znam cijeli život jer je nedaleko od moje kuće, za šankom je Marija. Nekad lijepo i nasmiješeno lice, prošarale su duboke bore.
Ugodan val topline, pomiješan s mirisom dima, mirisom vina udario me u lice.
Ulazim, smrznut u ugodnu toplinu, u simfoniju mirisa krčme. Maleni stol preko puta šanka. Na stolu košarica sa suhim smokvama nabacanim na nekoliko lovorovih listića, prašnjavih, tko zna od kada ovdje stoje. Marija se smiješi, donosi mi vrč crnog Babića i vrč vode. Nekoliko mjesnih pijanaca pokušava uhvatiti tonalitet dok pjevaju Nije meni do tvog tila…
S njima je i Vinko. Nasmiješio se, mahnuo rukom, kao da mi daje znak da pričekam da odarlauče pjesmu do kraja.
Prilazi. Sjeda za stol. Stavlja svoju čašu, ja nalijevam. Gledamo se šutke. U oči. Ima tužne oči, život je ostavio tragove, čak ružne tragove. Ispija čašu kao da je voda.
Gleda u moje cigarete, gurnem mu ih, pali strastveno. Točim iznova. Nazdravljamo kucanjem i ispijamo.
Vinkova obitelj imala je prekrasnu veliku kuću, dvokatnicu u kojoj su boravili turisti. Ne ulazu se kočila neonska reklama na kojoj piše APARTMANI. Bili su uvijek puni. Stalni gosti. Vinkova obitelj bila je obitelj vrijednih i šparnih ljudi. U prizemlju je bila gostiona, debeli hlad vinove roze pokrivao je terasu, nekoliko urednih stolova. Uvijek je bilo odlične juhe od janjećih rebara, mirišljave, s debelim paštom. Vinko je sjekao meso na panju, a ja sam prstima skupljao one sitne komadiće koji su ostajali na panju.
Volim, najvolim janjetinu vruću, s panja.
Došao sam kući s posla. Na stolu ogroman buket cvijeća, Zlatan plavac umoran u celofan, Bajadera. Kaže majka, dolazio je Vinko, rekao je da će te potražiti na poslu.
Bio sam na poslu, kad je ušao u moju kancelariju. Traži posao. Roditelji su umrli, njemu se više ne da zajebavati s lancunima i turistima, ni s panjem ni janjetinom. Prodao je sve. Prodao je brzo, daleko manje od pola cijene. Pa će živit u Zagrebu, kupiti će stan, i radio bi kod mene. Kao tokar. Bio je dobar tokar, vrijedan, šutljiv, norme je stizao bez problema, stroj je ostavljao ablezeru uvijek čist poput Sunca, i odlazio na Trešnjevku dvojkom. Kupio je s ono malo novaca što je dobio rasprodajom obiteljske kuće, nekakvu kućicu na Trešnjevci, jednom sam ga vozio kući. Malena kuća sa sivom fasadom, posivjelom od vremena, s dvije sobice, uredne i čiste .On živi sam. Ni kučeta ni mačeta.
Tko zna koliko je vremena prošlo, ali ne više od tri godine, vratio sam se s puta, na stolu ogroman buket cvijeća, boca Zlatnog plavca umotana u celofan, Bajadera. Pravi borbeni komplet. Vinkov borbeni komplet. Majka govori, bio je Vinko, došao se pozdraviti, ide u Australiju. Rekao je da leti za dva dana, dao je otkaz, prodao kućicu. U Australiji je bolje.
Svakog dana prolazio sam kraj Vinkove stare obiteljske kuće, loze više nema, naslagani automobili poljaka, Čeha, našijenaca nema, vrata gostione zazidana, ugrađeni prozori, a na ulazu se još uvijek koči neonska reklama na kojoj piše APARTMANI. Svaki puta se sjetim i janjetine s panja i mirišljave juhe s komadićima rebara i debelom paštom. I bajadera i Zlatnih plavaca i Botaničkog vrta u mom dnevnom boravku.
Tužno mahnem glavom i odem dalje.
Čuo sam dva dana prije, negdje u selu, da se vratio. Netko mi je rekao. Onako uz put, kao nevažnu informaciju.
Ne sjećam se detalja, uglavnom, Vinko je ovdje. Sjedi ovdje za mojim stolom, pali moju cigaretu za cigaretom, došao je i drugi vrč. Šutimo cijelo vrijeme. Pijemo. Pušimo.
Društvo za šankom se nadvikuje. Upravo je zora proplakala u tu mračnu i tužnu noć u krčmi.
Vinko se nakašljava, pogled u stol, govori nešto, ne čujem ništa od ovih što se deru.
Naginjem se prema njemu, pitam Što je prijatelju?
Zastaje na trenutak. Kupio sam kartu na American, došao mi je račun, možeš li mi dati dvista eura? Mahnuo sam Mariji, ona donosi novi vrč, vodu ne nosi, jer pijemo cilo.
Uzdahnuo sam, izvadio novac, primio ga čvrsto u šaku i gurnuo Vinku u šaku da pjevači ne vide. Hvala ti, protisnuo je.
Više ga nisam vidio, skoro će dvije godine, u listopadu. Nema ga u selu, nema ga u pričama, nema ga nigdje. Ne znam jel živ, što je s njime. Nestao je kao da nije nikada postojao.
Živi samo u ovoj priči. Bar ga se netko sjeća.
