Svako od nas ima neka sitna zadovoljstva. Vjerujte mi, imam ih i ja. Podosta. Najveća zadovoljstva su mi čitanje i pisanje. Pišem svašta. Pišem za portal. Ne pišem pisma ogorčenih građana, jer nema potrebe, to pišem ovdje. Postoje teme o kojima volim pisati, ali nipošto ih ne objavljujem. Barem ne ovdje. A čitati, čitam sve, ali, nekako mi je poslastica broj jedan čitanje izjava ministara i saborskih zastupnika, a i ostalih, kako se to kaže dužnosnika iz kvote Domovinskog pokreta.
Tek kad pročitam nešto što je proizvod moždanog napora, znojenja, dugotrajnog pripremanja, vježbanja pred ogledalom, nekakvog tipa kojeg pokreće domovina, domovinskog pokretaša, onda u meni nastupi nirvana. Od sve siline tih majstora političke misli domovinske orijentacije, najdraži autori su mi Stipo Mlinarić Čipe, Josip Dabro, Ivan Šipić, Ivan Penava a nipošto ne bih smio zaboraviti spomenuti i onog Ivicu Kukavicu.
Svaka njihova izjava dokaz je samo jednoga. Koliko nisko Andrej Plenković može pasti. Graditi većinu u Saboru, graditi Vladu, kreirati i provoditi politike s takvim tipovima, na svoje zadovoljstvo a na zgražanje i čuđenje javnosti, svakako je dokaz količine morala Andreja Plenkovića, dokaz njegove opsesije, strasti i žudnje za vlašću. Svojim izjavama oni govore ponajviše upravo o Andreju Plenkoviću.
Pitam se, zašto ne bih pomislio i zaključio da je Andrej Plenković samo jedan običan krkan, kad je takve uveo u svoje najbliže društvo. Kad pročitam izjave nekih od njih, pomislim na to što bi bilo da je moj sin ministar pa da izjavi tako nešto. Mislim da bi me zapamtio. Ovim jadnicima nema nitko ništa za reći. Fali im korektivni faktor, netko tko će im reći Dosta je! Stani. Začepi!, pa svoj skučeni um nesputano izvode u šetnju pred mikrofonima željnim njihovih izjava. Korektivnog faktora nema ni Andrej Plenković, jer je okružen samo beskičmenjacima i ulizicama koji svoju nesposobnost pokrivaju bezgraničnom lojalnošću. Očito je da nam država tone u moralni i intelektualni ponor. Pod utjecajem i u interesu koga?
Pa Andreja Plenkovića naravno.
Ovih dana pričalo se dosta o Bleiburgu. O nekakvoj njivi u Austriji na kojoj je pred točno osamdeset godina engleska vojska predala pobjeglu ustašku vojsku partizanima. Po nalogu premijera Winstona Churchila i feldmaršala Harloda Alexandera.
Godinama je Bleiburg bio mjesto pohoda štovatelja ustaškog pokreta, naravno sve skupa zaogrnuto u ogromne količine pseudo domoljublja.
Malo po malo, mic po mic, ustaše koji su nakon svih zločina koje su činili četiri godine, pa junački pobjegli, ali samo do Bleiburga, naši državni dužnosnici vrlo blagonaklono nazivaju hrvatskom vojskom. Podlo i pokvareno, kad govore o pobijenim na Bleiburgu, ne spominju Ustašku vojnicu, Domobrane, Četnike, Nedićevce, Bjelogardejce. Ne oni njih ne spominju. Nego spominju Hrvatsku vojsku. Koja nije bila na Bleiburgu. A Hrvatska vojska, vojska Republike Hrvatske, ljude ne ubija. Zločine ne čini. Hrvatska vojska niti ne bježi. Ni od koga.
Nikad nisam pročitao nekakvu izjavu nekog iz Hrvatske vojske, ove jedine i prave Hrvatske vojske, kojom je rekao: Ne serite više. Nije pobijena Hrvatska vojska, jer to smo mi. Pobijeni su zločinci koji se nisu zvali Hrvatska vojska.
Livada na Bleiburgu na kojoj se održavalo obilježavanje, u vlasništvu je udruge koje se zove Počasni bleiburški vod, koju je PBV kupio davne 1965. Hrvatski sabor postao je pokrovitelj godišnjih obreda komemoracije PBV-a. A austrijske vlasti zbog nacionalističkih divljanja zabranila su komemoracije na svom teritoriju, dakle u Bleiburgu.
Bleiburška tragedija prestala je biti, odlukom austrijskih vlasti komercijalizirani dernek. Livada, eno je, zapuštena, nekošena, pozornica, na kojoj su nekada održavane mise, pokazuje znakove oštećenja, a spomen-obilježje također je u lošem stanju. Uklonjen je hrvatski povijesni grb, a natpis na hrvatskom jeziku također je nestao, dok je njemački ostao, ali oštećen. A vlasnici livadu ne kose. Nego traže da to čini država. Licemjerno, zar ne?
Posjetitelji još dolaze na Bleiburg, ali se suočavaju s kaznama koje austrijska policija naplaćuje pri ulasku na polje.
Pa su, oni koji se predstavljaju čuvarima uspomene na pobijenu Ustašku vojnicu, Domobrane, Četnike, Nedićevce, Bjelogardejce, pokazali svoje pravo lice. Pokazali su da je sve samo pitanje profita.
Samo lova, na što smo navikli kad se glasno i žestoko spominje domovina.
