VVol
Svašta je obilježilo moje djetinjstvo. Od bratstva i jedinstva, uz koje sam odrastao, do nesvrstanosti. Spoznao sam i snagu milicijskog pendreka na uglu Cesarčeve i tadašnjeg Trga Republike, taman pred ulazom u Gradski podrum, bila je to 1971. Bilo je tu i srpanjskog rata na Bliskom istoku, pokolju u Sabri i Šatili, bilo je tu i vijetnamskog rata.
Dugotrajni, skoro dvadesetgodišnji rat, isprva vođen između Francuza kao kolonizatora i Vijetnamaca, u koji su se naravno upetljali Ameri, da bi se iz rata Francuzi lukavo izvukli. Milioni poginulih u borbama u vijetnamskim džunglama, bombardiranja koja nisu prestajala, milioni tona bačenih napalm bombi, sve je gorilo, i mjesta i naselja i džungla, a Vijetkongovci kako su ih nazivali Ameri, cvrčali su poput čvaraka.
Onda je započela ofanziva Tet. Bilo je to 1969 godine. Svakodnevne snimke iz aviona emitirane su u dnevnicima, užasan plamen čiji su jezici dopirali visoko u nebo.
Istovremeno, počeli su pregovori. U Parizu su se sastali Henry Kissinger i Le Duc Tho. I pregovarali su. Pregovarali dok nisu s nogu spali od umora. A obojica su bili izdržljivi. Šest punih godina,
Jer, američki gubici u Vijetnamu su bili ogromni. Procjene se kreću od pola miliona do milion i sto tisuća vojnika. Čudno je da jedna sređena država, koja voli sređivati stvari i u drugim državama, ne zna koliko joj je poginulo vojnika.
Osim naravno ako ta brojka nije uistinu 1.100.000?
Rat se vodio desecima tisuća kilometara daleko od teritorija Amerike, iz interesa poznatog samo malom broju ljudi, a svi mi smo mogli samo pretpostavljati što je naganjalo američke predsjednike da u smrt pošalju milion i kusur svojih sugrađana. I puste, nebrojene milijarde dolara vojne opreme.
Avioni su se vraćali prepuni lijesova prekrivenih stars and stripes zastavama, maltene da nije uspostavljen zračni most, avion za avionom.
Ginulo se nemilice, ginulo se užasno
A dvojica u Parizu su pregovarala. Iz dana u dan. I napretka nije bilo. Pregovarali su šest godina, tko zna koliko bi još pregovarali da rat u Vijetnamu nije izazvao bijes, otpor, radi broja poginulih Amerikanaca. Amerika se morala povući iz Vijetnama 1975, poražena.
Iako je Amerika agresor 100,00 %, pregovaralo se. Da ljudi više ne ginu. Da se ne ruše gradovi i sela. Da počne koliko toliko normalan život.
Amerikanci su preživjeli užasan poraz. Izgubili građana za napunit dva Zagreba, a za koji kurac, niko ne zna.
Danas je u EU parlamentu govorio Vladmir Zelenski. Predsjednik Ukrajine, mučki napadnute od agresora, Rusije. Rusija je preuzela ulogu Amerike iz vijetnamskog rata u ovom Ukrajinskom. Ginu rusi, ginu Ukrajinci, stotine tisuća ako ne i milioni ljudi ostali su bez domova u Ukrajini.
Stotine tisuća, ako ne i milioni ljudi u EU ostati će bez domova radi krize uzrokovane nametnutim sankcijama Rusiji.
Danas je u EU parlamentu govorio Volodimir Zelenski.
Nisam pratio njegov govor, ali najvjerojatnije je tražio još oružja, još, još uvijek još. Za mjesec dana tražiti će i atomsku bombu. Pregovora nema. Ameri nemilice šalju oružje, svjesni činjenice da sa svakim isporučenim metkom, svakim isporučenim komadom oružja Ukrajina pada sve dublje u dužničko ropstvo. Amerikancima. Kad jednom, ako, naravno, rat završi, obnovu će raditi Amerikanci, što je za buduće robove Ukrajince kudikamo bolje nego da im obnovu rade Bačić, Horvat ili Paladina. U dužničko ropstvoupastir će i Europa riješena ruskih jeftinih energenata prisiljena kupovati skuplje američke energente.
Ali nitko danas nije digao ruku i pitao Zelenskog, kada počinju pregovori. Jer on pregovore neće. A ljudi ginu. Europa pati, jer su Rusi agresori, a on pregovore neće.
Pregovora neće ni biti, jer zračni most s poginulim Amerikancima nije uspostavljen. Niti će biti. Ikada.
Ginuti će Ukrajinci, Rusi, gladovat Europljani, a debeli i ugojeni Amerikanci probavat će im hranu, energente po cijenama izračunati po ekonomskom ključu KISKD.
Kako im se kurac digne.
