Moja draga prijateljica, koja me često napada radi pisanja, je Đurđevčanka. Picokača. Jutros čitam novine i sjetim se nje.
U davna vremena, Turci su se dovukli do Đurđevca i opsjedali ga. Glad je zavladala, a Turci sjede i čekaju, u dokolici frču brkove, zajebavaju se. Onda se sjete lukavi Đurđevčani i valjda katapultom ispale piceka Turcima, nek si ga pojedu.
Turci razočarani shvate da ovi imaju hrane u izobilju i povuku se.
Tak nekak je išla priča koju sam davno čuo, a Đurđevčani su postali Picoki, a gospođe Picokače, s naglaskom na ka.
Neka mi oproste i Picokače i Picoki, ako sam koji detalj preskočio, a jesam, ali suština je bila ta.
Možda je legendu o Picokima Putinu ispričala Kolinda za vrijeme kako ona kaže dugotrajnih razgovora, koji su trajali pola sata. Uz desetak čaša vina. Ili je možda Gordan Grlić Radman u trenucima raznježenosti Lavrovljevom poezijom ispričao znakovnim jezikom legendu o Picokima Lavrovu, ne znam. Ali Putin je očito zna.
Putin zna legendu o Picokima
Evo, čitam kako Putin pali puste količine plina kojim su se trebali grijati Nijemci, na finskoj granici. A Nijemci napunili dnevne boravke ugljenom, nema stana u kojem nije poslagano desetak metara drva, na sred dnevne sobe stoji panj sa sikirom, pa gospodin Hans prije posla nacijepa dvije tri košare drva i nakoli dvije tri cjepanice u trešće za potpalu.
A Putin pali plin. Jer mu se može. Sve se mislim, mogli bi Švabe organizirati izlete, Heizungausfluge, pa da dovedu autobuse pune debelih Švaba do same granice, a oni se ispruženih ruku, razdrljenih kaputa griju na plamenu plina koji sagorijeva jer im Uršula ne da da ga imaju doma.
Zločin i kazna
Europa je odlučila kazniti Putina radi agresije na Ukrajinu. Pa ga kažnjava metodom samouništenja, po projektu Urše, a i Šujica i Plenković su svakako bitni čimbenici u donošenju odluke o samouništenju. Mene te mjere uperene protiv Rusije strašno podsjećaju na one luđake koji se deru Držite me, ubit ću se.
Osamdesetih godina dosta sam se šećkao Irakom, Iranom, Egiptom, i općenito tom regijom. Pasoš sam svako malo mijenjao, jer Iranci nisu lijepo gledali tipove koji imaju u pasošu irački žig. A Iračani nisu lijepo gledali ljude koji imaju u pasošu iranski žig.
A ja volim kad me lijepo gledaju. Onako milo.
Dakle, jedan od najljepših gradova bio je Bagdad. Široke avenije, prekrasne zgrade, parkovi, životni standard dobar. Ameri ga maltene sravnili sa zemljom. Europa je šutjela. Niko ništa nije mjerio, a kamo li poduzimao neke mjere. Plenković je šutio negdje u briselskim hodnicima, Uršula je kuhala krautflekrle, a Šujica je lošim engleskim podučavala đake još lošijem engleskom.
Kurcem mrdnuli nisu
Tripolis, bogat glavni grad superbogate Libije, zbrisan je s lica zemlje, jerbo se Englezima i Amerima nešto učinilo. Zemlja koja je imala društveni standard o kojem Švicarci, Šveđani mogu samo sanjati, svedena je na kameno doba, raketama i bombama Amerikanaca i Engleza.
Uršula je za promjenu, tih dana dok je razaran Tripolis, pripremala Eintopf, Plenković se i dalje šuljao s štucnama na rukavima briselskim hodnicima, a Šujica je pretrpjela živčani slom, jer je shvatila da svaki đak koji doma gleda američke filmove, govori bolje engleski od nje.
Povremeno su bacili pogled na televizor, na kojem su se mogli vidjeti batrljci nekad prekrasnih palača, horde gladuša koji su do nedavno bili bogataši. Ko ih jebe, pomislili su i nastavili šuljanjem, kuhanjem i očajvanjem.
Uništene su države, one koje su imale pristojan život.
Upravo kao što smo i mi, većina od nas , imali pristojan život, koliko toliko, dok nama nisi počeli upravljati domaćica, mastiljarko s štucnama od glota na rukama i profesorica engleskog koja engleski ne zna.
Kad sve to skupa sagledam, razmislim dođe i meni da viknem, Držite me da se ne ubijem!
