Nemoguće je razumjeti Dalmaciju bez uvida u toliko njezino stradanje na Sutjesci
S obzirom da se obilježava 75. godišnjica Bitke na Sutjesci, bez koje je nemoguće razumjeti sve ono što se dogodilo s Hrvatskom i čitavim jugoslavenskim prostorom nakon nje, osvrnut ćemo se na dva ključna aspekta bitke. S jedne strane zbog toga što Sutjeska predstavlja jednu od ključnih točaka kulture sjećanja u Dalmaciji, a s druge što njen značaj očito izmiče predsjedniku Sabora Gordanu Jandrokoviću, koji je odbio pokroviteljstvo nad obilježavanjem ove godišnjice.
Peta neprijateljska ofenziva, kako je Sutjeska nazvana u socijalističkoj historiografiji, predstavljala je konačni pokušaj okupatorskih i kolaboracionističkih snaga da izravnim napadom unište glavninu partizanskih snaga. U tu svrhu okupili su skoro 130 tisuća vojnika, koji su u obruč zatvorili negdje oko 40 tisuća partizanskih boraca, na čelu s Titom i Vrhovnim štabom. Od tih 40 tisuća partizanskih boraca, skoro 9 tisuća bilo ih je iz Hrvatske, pri čemu 5200 iz Dalmacije.
KLJUČNI KONSTITUTIVNI MOMENT ZAVNOHOVSKE HRVATSKE
Ovdje je bitno za napomenuti kako je partizanska vojska bila razdvojena, točnije Glavni štab Hrvatske ostao je na kontinentu, utemeljujući upravo tih dana ZAVNOH kao preteču Narodne Republike Hrvatske, ali i današnje Hrvatske. Unatoč tome, da su okupatorsko-kolaboracionističke snage uspjele u svom naumu i uništile glavninu partizanskih snaga, prilično je izvjesno da od svega toga ne bi bilo ništa. Također je izvjesno da se bez međunarodnog priznanja činjenice da su jedini istinski antifašistički borci u Jugoslaviji bili partizani, a nikako četnici, koji su se, štoviše, borili zajedno s ustašama na drugoj strani, isto tako ne bi se mogla spriječiti ponovna uspostava Kraljevine Jugoslavije nakon rata.
I zbog toga je Sutjeska značajna, s obzirom da je Vrhovni štab, žrtvujući mnoge borce, uspio sačekati misiju pukovnika Williamsa Deakina, u kojoj su bili i Churchillov sin Randolph, ali i ugledni publicist i jedini stranac kojemu je dopušteno da kupi nekretninu u Jugoslaviji, konkretno u Korčuli, Fitzroy Mc Clean. Ta misija je konačno Velikoj Britaniji i svijetu potvrdila ono što je bilo očito i nakon čega su partizani počeli dobivati međunarodnu podršku za svoju borbu, a federalna Jugoslavija priznanje.
Drugim riječima, zahvaljujući činjenici da su se Vrhovni štab i dobar dio boraca uspjeli izvući iz obruča, unatoč tome što se radilo o ozbiljnom vojnom porazu, s ogromnim brojem žrtava, od oko 7,5 tisuća poginulih i isto toliko ranjenih, dugoročno su se izmijenili odnosi snaga u Jugoslaviji i postalo je prilično izvjesno da će partizani dobit rat. Jedino je bilo pitanje vremena i budućeg broja žrtava. Imajući ovo u vidu, jasno je da ishod Bitke na Sutjesci predstavljao ključan konstitutivni moment zavnohovske Hrvatske, pa je tim prije neshvatljiva odluka Sabora da odbije pokroviteljstvo.
SUTJESKU JE NEMOGUĆE IZBACITI IZ SJEĆANJA DAMLATINSKIH OBITELJI
Ovdje nas pak zanima i druga stvar koja se tiče uloge Sutjeske u suvremenom identitetu Dalmacije. Naime, koliko god se čitavo to razdoblje i sjećanje na njega sustavno potiskivalo posljednjih, sad već skoro 30 godina, Sutjesku je iz sjećanja brojnih dalmatinskih mjesta i obitelji nemoguće izbaciti. Od 5200 dalmatinskih boraca, preko 2,5 tisuće je poginulo. Od toga najveći dio mlađe muške populacije s Iža i stotine mladića iz Splita i Šibenika. Okrutnost njihovog stradanja, posebno onih koji su bili ranjeni pa su ih Nijemci nakon okončanja bitke hvatali i usmrćivali, djeluje nestvarno prema hrabrosti koju su ti ljudi pokazali.
Tko god je bio na Donjima barama, visoko iznad Tjentišta i vidio taj brisani prostor na kojem je Druga dalmatinska izgubila dvije trećine boraca, odigravši ključnu ulogu u zaustavljanju Nijemaca, mora osjetit strahovito poštovanje. Posebno u svjetlu poruke koju su poslali, a glasila je: ‘Iako smo desetkovani, računajte na nas kao da smo u punom sastavu’. Sutjeska je inspirirala nastanak mnogih umjetničkih djela, od vrhunskih do prosječnih, no jedno od umjetnički nedostižnih svjedočanstava tamošnjeg užasa ostavio je Vjekoslav Kaleb u romanu ‘Divota prašine’.
Sve navedeno jasno svjedoči o tome kako je nemoguće razumjeti Dalmaciju bez uvida u toliko njezino stradanje na Sutjesci, kao i da neuvažavanje te memorije kao autentične kulture sjećanja predstavlja potpuno nepoštovanje prema toj regiji.
