Sjećam se rata. Priznam, posve slučajno završio sam na bojištu krajem rujna devedeset i prve. Ekipa tenisača, dečki u tenisicama. Lee Cooper trapericama, frizure fudbalerke, fake Raybanice. Ko da na utakmicu idu. Šareno naoružani, ja sam imao Thompsona, neki su ponosno glancali stare Kalašnjikove ili tandžare M48. Od opreme imali smo još samo drogirane ustaše, metalne tokarene čaše koje su se pričvrstile na cijev, pa se u njih umetnula bomba na kojoj je izvađen osigurač, manevarski metak u zatvarač i kosi hitac, pa bomba leti, leti daleko. A s druge strane su govorili da drogirani ustaše bacaju bombe par stotina metara daleko.
Mnogi su ostali tamo, na blatnim slavonskim poljima. Da je ostao i jedan, previše je. Puno previše. Davno je to bilo. I noći nesanica, krikova, suza, sve je to prošlo. Davno, zaista davno.
Jako dugo, ne znam, desetljeće ili dva nikada nisam izgovorio Ja sam branitelj. Ne znam, možda me sram, možda i zato jer ono što smo branili moji dečki i ja nije obranjeno. Palo je. Ponekad, baš kada me pitaju dva ili tri puta, protisnem, bio sam u ratu. I to je to.
Bio sam u ratu. Posve slučajno, rekao sam, ali sam bio. Naprosto, tamo sam se zatekao. Nakon rata imao sam sreću sve one neprospavane noći, suze, krikove koji su mi zvonili u glavi, proživljavati uz rad. Imao sam posao, nikada izostao nisam ni minutu radi toga. Rad je ono što mi je pomoglo da se izvučem. Nemam potvrdu da imam PTSP, uganuta noga nije pretvorena u invalidnost 60%, od granate 120 mm koja je pala tik do mene, poželjno je da se malo glasnije govori. Ali, to liječnici ne znaju, niti sam se na to izvlačio. Prije rata bio sam direktor u velikim firmama, poslije rata postao sam direktor velikih firmi. Privatnih. Tamo nema politike, stranke, tamo se radi, kada se ne radi, onda se radi, svaki dan po petnaestak sati, nerijetko i preko 400 sati mjesečno. Dva i pol mjeseca u mjesec dana. Dvije i pol godine u godinu dana. Četvrt stoljeća odrađenih u deset godina. Uvijek sam bio strog, pošten, poštovao sam svoje radnike, sada s odmakom, mislim da su oni poštovali i voljeli i mene. Ponekad sretnem kojega od njih, pa ugodan razgovor, piće, priče, godine su prošle u čas.
Nikada nisam išao ni na kakva postrojavanja, priznam, jednom sam htio ići, ali kad sam čuo tko sve dolazi, odustao sam. Ne idem ni u Knin, ne idem ni na Thompsonove koncerte, ne držim ruku na srcu kad svira himna, nemam krunicu na retrovizoru. Nemam nikakve dodatke, nemam nikakve beneficije. Imam samo ponos. Ne ponos što sam sudjelovao u stvaranju ove i ovakve države, jer to i nije za ponos. Ponos jer sam sve prošao sam, borbom u sebi protiv zla, ratnih aveti koje su mi se noćima cerekale u lice. Ponos jer imam djecu koja su ispravno odgojena, vrijedna i poštena. Odrasla su u blagostanju, ali uvijek su znali da se blagostanje mora zaslužiti. Sjećam se razularene rulje na splitskoj Rivi koja se derala Svi smo mi Mirko Norac. Ja nisam bio Mirko Norac. Nikada. Da jesam, ne znam, bilo bi me sram. Sjećam se kestenjara koji su čuvali kuću generala Bobetka da ga ne bi klepilo i pospremilo u Haag. Jer je ishlapjeli general napisao knjigu debelu i tešku, mislim da se zove Sve moje bitke, imao sam i bacio sam je, a haaški tužitelji su knjigu preveli, a na korice napisali OPTUŽNICA. Sam pucao, sam se ubio.
Sjećam se i šatora iz Savske, civilizacijske sramote. Govorili su da su branitelji. Jebe me se, ja nisam, ja sam bio u ratu.
Tužan sam, tužan sam radi odluke suda da tipa koji je silovao sedmogodišnju djevojčicu godinu dana, pa je presuda u konačnici smanjena odukom Visokog suda, jer je on branitelj.
Naprosto rekao je, ja sam branitelj, možete mi pušit kurac, ja sam stvorio ovu državu. I sud mu je rebnuo manju kaznu. Tko zna što bi bilo da je skinuo hlače i izvadio usahlog Švrću?
Sve to samo zato jer je branitelj, jer je stvorio ovakvu državu u kojoj se predsjednik Vlade hvali da su penzionerima povećane penzije za jebenih devet EURA. Proglašavajući to uspjehom ravnim valjda slijetanju na Mjesec. Da je malo poštenja, sud bi manijaku trebao rebnuti četrdeset godina, četrnaest za silovanje, a dvadeset i šest jer je napravio ovakvu državu.
Idiot je u svoju obranu iskazao da je branitelj i stvaratelj ove i ovakve države, valjda kao šlag na torti povlastica koje uživa već trideset godina. Sud je naravno to objeručke prihvatio, jer u kojoj državi bi takvi moralni polutani mogli biti suci? Osim u državi koju je ovaj idiot stvorio.
Sebi na mjeru.
Uništen je jedan mali dječji život. Bespovratno. Ostati će traume cijeli život. Kad djevojčica poraste, onda će Slobodna Dalmacija objaviti članak o ženi koja je bila zvjerski silovana godinu dana, kada je krenula u prvi razred. Staviti će naravno i njeno ime.
A krenula je u prvi razred osnovne škole.
Kad djevojčica poraste, kada bude žena, branitelji će je na forumima nazivati kurvom, droljom, pisati da je sama to tražila.
Zato dragi moji, ja nikada nisam bio branitelj. Samo sam bio u ratu.
