Čitam u Indexu. Prošetali se novinari tržnicom Dolac, s mikrofonom u ruci. Pa ispituju građanke i građane je li skupa roba na Dolcu.

Pa krušku pod njušku i onda građani pljuckaju u mikrofon o cijenama. Pričaju da su trešnje skupe. Jedan veli na upit o mesu, da kakvo meso, toga se odreko davno. S penzijom od 380 EUR-a. Drugoj babi se cijeli svijet vrti oko trešanja, koje su kaže ona skupe, pa ih ne bu kupila, ali ako se zaželi, onda bu ih ipak kupila. Jedan veli da su cijene u redu, da je on pil kavu od skoro četiri EUR-a. Pa kaj se onda čudimo cijenama trešanja, ako se ona ne čudi kavi od četiri eura, a ne vrijedi više od pola Eura, a košta najmanje Eur i pol.

Jedna se odavno odrekla voća. Više ni ne zna kaj je to šareno poslagano na tim silnim klupama, u hrpama u koje su upiknute one letvice s kartončekima na kojima su napisane cijene.

Jedna si nemre priuštit ništa na tržnici, ali dolazi i vraća se s polupraznom torbom u ruci. Ide na plac valjda iz navike.

Na kraju članka je dana anketa, i uključujući moj glas, devedeset i pet posto čitatelje Indexa smatra da su cijene hrane previsoke.

Podozriv sam prema tim i takvim člancima, jer mislim da bi se ti reporteri trebali bolje pripremiti za razgovor s kupcima.

Kupci ne znaju zakaj je hrana preskupa. Kad i ih pital, onda bi pričali o ratu u Ukrajini, o nekakvoj inflaciji.

Ovi kaj im je sve skupo ne bi spominjali blagodati porasta indexa prema Fitchu. Niti blagotvoran BBB+ rejting. A kao što znamo, svi živimo puno bolje jerbo se Andrej izborio za BBB+. Ne bi spominjali jerbo su protudržavni elementi, podrivači ekonomske stablnosti i blagodati u koje nas uvodi ova Vlada. Jalnuši koji su se prodali z Judine škude.

Sve se mislim, što će se za pedesetak godina zvati imenom Spasitelja našeg, Andreja Plenkovića?

Hoće li to biti gradovi, ulice, trgovi, škole, bolnice, aerodromi, domovi kulture?

Vrtići i tvornice neće. Jer su svi već imenovani, a novih ionako neće biti.

A ti reporteri bi mogli preuzeti i edukativnu ulogu, samo jednim pitanjem.

Na kraju, nakon blebetanja o cijenama uskoče s nevinim pitanjem: oprostite, molim Vas, za koga ste glasali na posljednjim izborima?

I to bi bilo to.

Valjda bi, ja sam uvijek optimist, barem 50% ljudi nakon tog pitanja počelo razmišljati o uzročno posljedičnim vezama svojeg zaokruživanja listića u zaklonu kartonske kištre i zubi na klinu.

Ili umjesto pitanja za koga su glasali, da reporter izvadi slike Marije Vučković min’strake poljoprivrede, jerbo se na Dolcu prodaju poljoprivredni proizvodi i Dileje Filipovića ministra gospodarstva i upitaju ih  Na prvi pogled vjerujete li ovim ljudima?

Druga je stvar što su ovi intervjui s građanima u stvari protudržavni, neprijateljski, vjerojatno dirigirani iz centara moći daleko od Hrvatske. S ciljem da se ugrozi ogroman ugled koji uživa ova Vlada. U stvari, ovakvi intervjui su na neki način, pucanj u Vladu. Kako se nisu dosjetili, nazvati ih atentatom? Pa ograditi cijeli Dolac onim ogradama. Tamo ima mjesta za barem dva tri helikoptera parkirat.

Pa svakoga dana, u svim vijestima, naročito na onima koje emitira kanalizacija HRT, građani se mogu uvjeriti da je svakim danom život sve bolji. Zahvaljujući naporima Andreja Plenkovića, naravno i Vlade kojoj je on vlasnik.

I građani uopće ne bi trebali ići na plac. Jerbo na televizoru kažu da je sve jeftino.

Pa štoš onda uopće odati i mlatiti nožicama po placu, gazit ljudima papke onim kolicima kaj vlečeš za sebom?

Život je bitno bolji. Svakim danom. Ne vjeruješ? Gledaj dnevnik. Gledaj kako političari dolaze u skupim autima. Umjesto da se veseliš da država ima ti tamo novinaru kenjaš da su trešnje skupe. I da nisi jeo meso već godinama.

Pa to je zdravo, ne jesti meso. Evo, moja susjeda Ivana svakog dana jede samo ut neku travu, meso nije kušala godinama i sve nas uporno uvjerava da bi trebali i mi.

A trave ovih dana u Zagrebu koliko ti srce želi. Jerbo se ne kosi. Jerbo oprašivanje.

Ma oprašim vam ja mamu. Koga ćete vi. Ako ne šišate travu radi oprašivanja, kaj onda bar ne ošišate ispod klupa, jer trava điklja kroz klupe i dokone penziće škaklja po jajcima. A i penzionerkama je milije sjesti.

Pa se slatko smiju, onako zažarenih obraza.

Spremni za snimanje izjava o tome kako dobro žive. Po modelu Andreja Plenkovića.

Onako rumeni i nasmijani.