Jednom davno, ali baš davno, 2013 godine sjeo sam ojađen i ponižen, upalio kompjutor i napisao pismo.
Predsjedniku Vlade gospodinu Zoranu Milanoviću.
U pismu nisam tražio ama baš ništa, u sažetim i jasnim rečenicama objasnio sam premijeru kakvim govnom od države upravlja.
Potpisao se imenom, prezimenom, a dresom i brojem telefona.
Bila su to vremena kada sam još idealistički mislio da se nešto može napraviti od ove države.
Kakva sam ja bio budala.
Naravno da mojeg pisma premijer vidio nije.
Ne zamara se predsjednika bilo čega bilo čime.
Moram priznati da sam bio vrlo iznenađen brzinom odgovora.
Odgovorio mi je Tomislav Saucha, predstojnik Ureda Predsjednika vlade.
Gospodar svemira.
Pismo je bilo intonirano prijeteći, ono baš bahato. Arogantno i bezobrazno.
Imao sam osjećaj kao da ga je netko tog balavca prisilio da baš mora pročitati tu jednu stranicu moga pisma.
A da je prije toga bio nadrkan i živčan, pa mu je moje pismo leglo ko budali šamar.
Valjda sam ja bio prvi na kojem se mogao iskaliti, kao na boksačkoj vreći.
Od onda pratim lik i djelo Tomislava Sacuhe s posebnom pozornošću.
Njegovim likom i djelom bavili su se mnogi.
Bavio se i sud.
Pa mu je danas udijelio tri i pol godine zatvora radi kokošarenja, jerbo je krao novac iz proračuna.
Čudan je život, od gospodara Svemira do kokošarenja i opreza pri saginjanju kad ti padne sapun na tuširanju.
Neka ga!
Neka mu sapun pada što češće!
