Svi vi koji ste jučer pratili događanja od najave datuma izbora, pa do grom iz vedrog neba objavljene kandidature Zorana Milanovića, dobro zapamtite sve što se događalo, jer ovo je svakako jedan od većih događaja u hrvatskoj povijesti, još od onog davnog dana kad je Stipe Mesić ekspresno smijenio generale koji su se voljeli potpisivati, u svojstvu političara. O jučerašnjoj objavi kandidature pričati će se. Pisati. Možda čak i Otvoreno napravi koju emisiju na tu temu u kojoj će sudjelovati Maldini, Puhovski i Mato Palić.
Objava Zorana Milanovića izazvala je potres, snažan tektonski poremećaj. Andreju Plenkoviću od šoka je pao novo željeza u krvi. Prve njegove reakcije su bile naprosto fantastične. Saznali smo da nas Milanović želi ispisati iz EU, izaći iz Nato-a. Nije jedino spomenuo da Milanović svakog dana pojede dvoje troje djece za marendu. Baba roga kojom se plaše djeca i zatucani HDZ-ovci. Jer, Zoran Milanović je junački, pravo alkarski rekao na samom početku, Došlo je vrijeme da se konji sedlaju. Ratoborna izjava koja ne obećaje ništa dobro onima koji su ga svojim nedjelima, lopovlucima i bezobzirnošću, natjerali da se prene iz vrlo ugodne pozicije Predsjednika Hrvatske i uključi u tešku političku bitku.
Sada se čeka reakcija Ustavnog suda. Jogunaste institucije koja se vrlo često vodi svojim, rijetko kome razumljivim motivima. Jasno je da je Ustavni sud postao oružje u rukama HDZ-a.
Hrvatska je ugušena, kao da ju je obavio bršljan i guši je. Obavio ju je Andrej Plenković, bahat i arogantan, čovjek koji kako zna reći Ja mogu sve. I kao osoba koja može sve, pretvorio se u zaštitnika kriminala, korupcije, teškog nepotizma, zatiratelja ljudskih prava i pravosuđa. Hrvatska trune. Hrvatska nestaje, kopni, ljudi odlaze, a onima koji su ostali serviraju se priče o dobrom životu, briljantnim uspjesima Vlade, koja nikako da podigne Hrvatsku sa dna. Gospodarskog, financijskog. Hrvatska je pri dnu u svim kategorijama, od ljudskih prava do gospodarstva. Cijela vojska ministara Andreja Plenkovića koji su morali otići zbog povezanosti s krađama i kriminalom nije napravila ništa. Uporno postavljanje i imenovanje kompromitiranih dužnosnika, kulminiralo je imenovanjem Ivana Turudića na mjesto GDO. Milanović je jučer sam izjavio da je upravo to imenovanje uzrok njegovoj kandidaturi.
Jučer je Peđa Grbin svojom izjavom i svojim ponašanjem uvelike porastao u mojim očima. Shvatio je težinu situacije i prihvatio jedno efikasno rješenje u borbi protiv korova.
Svojom kandidaturom Zoran Milanović, samo s tih nekoliko rečenica koje je izgovorio, napravio je više promjena na političkoj sceni više od bilo koga do sada. Okupljena ljevica danas sastanči, sastančiti će i dalje dok ne dogovore sve što trebaju, a polet i energiju, ogromnu količinu energije dobili su jučer. Onaj dio ljevice koji Zorana Milanovića ne može vidjeti niti ne nacrtanog, nego napisanog, svakako su veliki gubitnici. Socijaldemokrati će biti poletom birača vjernih Zoranu Milanoviću, naprosto izbrisani. Zauvijek nestati sa scene. Nekako sam pomišljao da bi eventualno Bernardić mogao napraviti nekakav rezultatić i ugurati se u Sabor, ali u I izbornoj jedinici nema što tražiti dok se tuku Milanović I Plenković. Polarizacija će u Zagrebu biti ogromna. Svakako je veliki gubitnik i stranka MOŽEMO! kojoj uz iznimno loše vođenje Zagreba, ne stane u istu rečenicu sa Zoranom Milanovićem. Ubio je dugo najavljivanu pressicu MOSTA u kojoj je predstavljen Nikola Grmoja kao kandidat za premijera.
Sada se čeka reakcija Ustavnog suda. Jogunaste institucije koja se vrlo često vodi svojim, rijetko kome razumljivim motivima. Jasno je da je Ustavni sud postao oružje u rukama HDZ-a. Ali neočekivano (mnogima, ne svima) pružanje makar simboličnog otpora izboru Ivana Turudića, a vodimo računa da je to imenovanje glavni uzrok kandidaturi Zorana Milanovića, moglo bi dovesti do HDZ-u nemilog tumačenja kandidature Zorana Milanovića. Kao studentu, ispit prava mi je bio samo ružna obaveza, ne volim se petljati u stvari koje ne znam. Možda je Zoran Milanović trebao dati ostavku, a možda i ne. Uistinu ne znam. Ali, znam jedno drugo.
Bjelodano znam. U borbi protiv lopova, bršljena, moralnog korova, dozvoljena su sva sredstva. Na žalost, građani i ne haju previše o Ustavu. Sjetite se promašene kampanje Ive Josipovića koji je u kampanju ušao s idejom izmjene Ustava. Temom o kojoj birači pojma nemaju. Pa se prošetao bos po trnju. Građani teško žive, članovi obitelji im odlaze trbuhom za kruhom, polukrimos se postavlja za glavnog borca protiv kriminala, a postavlja ga pravomoćno osuđena kriminalna organizacija. Građani u egzistencijalnim bitkama ne stignu razmišljati o Ustavu. Bitna je amputacija zla.
Spominje se ustavna kriza, valjda se pri tome misli na činjenicu da imamo dva Glavna državna odvjetnika?
Ej. Pa kakva je to država? Hrvatskoj su pokradene milijarde. A suđenja lopovima nema. Povrata ukradenog novca nema. Dva ti spretna odvjetnika i odvjetnice drže kompletno pravosuđe u šahu, odugovlačenjem i zakonski odobrenim smicalicama. U takvoj kaljuži mi grcamo. Neimaština i bijeda, samo radi osobnog podilaženja svakom migu Europe, gura Hrvatsku sve niže i niže. U kaljužu. U nakupinu jada koji oduševljeno plješću Vladimiru Šeksu dok izgovara riječi mržnje kažnjive zakonom.
Interesantno je spomenuti, u svim novim križaljkama u EU, niti ne spominje se Andrej Plenković, koji bahato govori za sebe, Ja sam u Europi utjecajan. Nama se u Europi dive. I onda iskoči Zoran Milanović. Pitanje je, naročito nakon ni malo slučajno tempiranog intervjua Laure Covesi, gleda li Europa na vladavinu Andreja Plenkovića s gađenjem?
Uvjeren sam oni da s nelagodom gledaju tih nekoliko miliona gladuša koji žive na feudalnom lenu, obespravljeni, prevareni i pokradeni.
Pohabane i jadne optužbe da su svi neistomišljenici Putinovi pristaše, naprosto je smiješna.
Reci ti meni braco, jesi li lopov, a ja znam da jesi, pa se makni. Tamo gdje ti je mjesto.
U zatvor.