Od slaganja polica u trgovinama napravljena je velika nauka. Prvi naš Cash & Carry, Getro u Sesvetama, otvoren je davne jeseni 1994. godine. Tamo su robu slagali kako im se svidjelo. A njima se svidjelo slagati je prema boji. U najbolje osvijetljenoj hali nabubali su što više šarene robe, da privuče kupce, ko što su Indijance krajem XV stoljeća privlačile staklene perle što su se presijavale na rukama španjolskih osvajača. Onda su se pojavili merchandiseri, zanimanje teško izgovorljivo priprostim trgovcima koji su ih tada nazivali, pojednostavljeno prčendizerima. Tipovi koji su slagali robu, kako su to govorili, prema najsuvremenijim saznanjima i teorijama. Ali, džabe ti sva roba lijepo složena, ako su ti cijene visoke. Ili ti je dućan u nekoj zabiti, ili ne daj Bože na pegula lokaciji. Smijte se, samo se smijte, ali sjetite se one zgrade koju je gradio Citroen kraj Getroa na Vrbanima, nikad završene, prazne, to je godinama sablasno stršala u nebo. Bila j Svete skrovište tajnim ljubavnicima, onda su došli narkomani koji su protjerali ljubavnike. Onda su došli seronje i učinili zgradu neprohodnom čak i za narkomane. Pa su zgradu sručili, Pa napravili novu, koja je skor na vlas ista kao ona nesvršena Citroenova. Pa su stali. Ljubavnici u nju više ne dolaze. Potjerali su ih…
To vam se dragi moji zove pegula lokacija. Nikad tamo ništa. Osim sranja.
Rečmo, pegula lokacija je i prostor između Stare Savudrije (Bašanije) i Rađevca kod Iloka pa od Svetog Martina na Muri do otočića Galijula. Na tom prostoru ne uspijeva skoro pa ništa. Ali o tom, svakako, drugom prilikom.
Vratimo se mi našim prčendajzerima. Više-manje trgovci koji su završili nekakve tečajeve koje organiziraju njihovi vlasnici,, dobavljači, pa ih šalju po prodajnim centrima i većim dućanima kako bi slagali njihovu robu robu. Naravno, vodeći računa prije svega o interesima svojih gazda, a ne trgovaca u čijim dućanima robu slažu. A opet, mnogi trgovci prelaze preko toga, jer na slaganju robe imaju jednog čovjeka manje zaposlenog. Principijelno, najatraktivnija, ali ne i najskuplja, nego baš roba koja se najviše kupuje izlaže se što dalje od blagajni, kako bi kupca povukla u šetnji dućanom, jer, dućani ionako ne postoje radi prodaje najatraktivnije robe, nego radi slučajne kupnje. Teorija kaže da velika većina kupaca ne zna više od desetak cijena. Kad se kupac uvjeri da su cijene u trgovini niske (uvjetno rečeno u našim prilikama) onda počinje ostvarenje mokrog sna svih trgovaca.
Slučajna, neplanirana kupnja. A oni se smješkaju i misle, E tu sam te čeko.
Članovi, Vlade došli su toga dana u skupim Audijima, poneki i uz diskretnu policijsku pratnju, odjeveni u skupa odijela i kostime, sjeli u uredno zagrijanu sablasnu dvoranu u NSK, polako ispijajući kavu, nakašljavajući se diskretno, jer im je netko rekao da tako izgledaju pametnije, pa su prionuli, časna riječ nije nikakav škerac, raspravljanju o cijenama pojedinačnih proizvoda. Žestoka rasprava vodila se između ministara i ministarki radi cijene pilećih ili purećih hrenovki, jer su neki smatrali cijenu od 2,69 EUR-a za kilu nedovoljno visokom, a drugi previsokom, uz argumentaciju da su inače ti svi parizeri i hrenovke u kategoriji njuškarice, jaki strojevi samelju, njuške, papke, kljunove, ma sve što se ne obradi za prodaju, pa se od toga onda naprave fiiine hrenovke.
Delikatesa za Hrvate. A ministri to ionako ne jedu. Nisu ludi.
Kad su sve već dobrano ušvicali od teškog intelektualnog napora, da se u zraku osjećao blagi vonj uznojenih, a možda i neredovito opranih tijela, pozvali su onog Pavića, onog debelog što je bio ministar, pa su ga pitali, ima li koji dezić na lageru doma, je li mu koji ostao od one silne količine koju je pokrao da bi je poklanjao frendićima za ostvarit osobni touch. Sve je podijelio, jer se osobno touchao (hrvatski valjda(?): tucao) s frendićima, pa su ovi u NSK i dalje ostali vonjati i vijećati.
Najgori posao je bio pred njima. Organizacija i strategija slaganja robe. Članovi vlade postali su merchandiseri, kako se to u početku govorilo prčendizeri. Zanimanje koje svakako nadilazi sposobnosti mnogih od njih.
Novinari svako malo pitaju nekog od ministara pošto je litra mlijeka, kila paprike, a oni blesasto odgovaraju da ne znaju, jer ne idu u dućan. E, ali tipovi koji u dućane ne idu, niti znaju cijene, a bojim se da ne znaju ni ništa o drugim stvarima, odlučili su kako će se slagati roba.
Roba mora biti posebno izložena. Na posebnoj polici. U dućanima većim od četiristotine kvadrata. Svih sedamdeset artikala kojima Vlada, taj skup ušvicanih eksperata, stručnjaka ni za što, garantira cijenu. Na bogečkim regalima.
Sedamdeset artikala, ej, sedamdeset! 70!
Velik uspjeh ove Vlade, Vlade Andreja Plenkovića, sedamdeset artikala će imati zaleđene cijene. I to sve u trgovinama od kojih velika većina ima više od 100.000 artikala, a one veće i nekoliko stotina tisuća artikala. I vjerujte mi, velika većina tih artikala se prodaje. Građanima Republike Hrvatske. Ne samo bogatima, nego i onima koji jedva spajaju kraj s krajem, ali su s vremena na vrijeme u položaju da ih naprosto moraju kupiti, iz razno raznih razloga. 100.000 artikala, 70 artikala zamrznuto.
James Bond.
0, 007 posto artikala u dućanu srednje veličine imat će garantirane cijene.
Ovjereno potpisom i slikom prasolikog ministra gospodarstva. 007. Točnije 0,007 posto artikala. James Bond. Ali bez Money, a Bogami ni Penija nema.
Sve ovo, uključujući po mom dubokom uvjerenju teledirigirani i manipulirani bojkot trgovina, muljavo određenih roba za bojkot, ali i davne spoznaje o organizatorima bojkota, samo me uvjerava u mišljenju da su mjere bezveze, gašenje požara benzinom, a mjere Vlade će samo rezultirati daljnjim raslojavanjem i omalovažavanjem onih koji kupuju na tim bogečkim regalima. I naravno pojavljivanjem na slijedećim izborima, liste Halo inspektore.
Guru jeftilena pic.twitter.com/VahYsbzU79
— Spectator (@SpectatorHR) February 5, 2025
Franjo Tuđman je dreknuo Imamo Hrvatsku, pred tri i pol desetljeća. Hrvatska je rasprodana, prirodna bogatstva zagađena, šume posjećene i pokradene, banke nemamo ni u državi ni u džepu. Hrvatsku imamo samo kao ogromni državni aparat, glomazan, do boli neefikasan, povjeren na upravljanje onima koji ne znaju. Njihova upravljačka snaga proističe samo s naslova sile i političke korupcije, nipošto znanja. Sva ta armija sisača državnog proračuna košta. Pošta više desetaka puta od realnih rezultata koje ostvaruju.
Stoti puta pišem. Država je puno puta preskupa. Nije preskupa, nego je preskupa van svih granica koje može pojmiti ljudski um. I svakog dana sve je skuplja. I svakog dana roba u trgovinama je sve skuplja.
Skuplja roba znači veći priliv sredstava u državnu blagajnu. U budžet. Više novaca za pokrasti, donirati, platiti vojske poslušnika kroz beneficije koje koštaju. I država može i dalje biti ono što jest. Skupa i neefikasna.
A narodu i dalje ostaju samo kontejneri. Sve dok se bude imalo što u njih baciti. Kad ne bude bilo, nema frke. Napravit će neku feštu za narodne mase, pa ćemo opet biti najbolji na svijetu.
