Napetost je prošla, nekako desetak dana nakon Titovog sprovoda. Crvena armija koja je od trenutka prve objave o Titovoj bolesti neumorno manevrirala duž granica s Mađarsko, Rumunjskom, Bugarskom vratila se u kasarne, a mi vojnici JNA vratili smo se u kolotečinu. Smotra, dangubljenje na obuci, ručak, odmor, satovi učenja, dnevnik, povečerje i spavanac, a prije spavanja recka. Četiri okomite, jedna horizontalna. Još jedan dan prošao je. Jednog jutra poslije smotre pozvan sam u maleni ured komandira moje čete, mladog poručnika, nekako je bio moj vršnjak. Priopćio mi je da se u devet sati moram javiti u štab baze, drugu majoru R. Major R, naočit i zgodan muškarac, prerano osjedio, srebrnih brčića picajzlinski podštucanih na model Erol Flynn pogledao me. Ustao, posve neočekivano pružio ruku i priopćio mi da drugarica Milesa odlazi na porodiljni, a ona je diplomirana ekonomistica koja radi proračune hrane za cijelu bazu, pa ću eto, ja kao njen kolega po struci to raditi ubuduće. Počinjem za četiri dana, u ponedjeljak, a sad mi preostaje dobiti sve moguće naputke od drugarice Milese.
Nasmiješio sam se. Milesa. Tiha patnja svih vojnika u kasarni. Njen vrckavi hod u štiklama, čarapama s natom, uski struk, bujno dupe bili su više nego dovoljni da vrijeme stane svaki put kad prolazi kraj nas svakog jutra na putu na posao. Milesa je bila tiha čežnja sviju nas. Bila je građansko lice na službi u JNA, kako se to onda govorilo, pričalo se da jako voli družiti se s oficirima, naročito onim višim, od majora pa naviše. Nakon jednog od takvih druženja, šaptalo se, upravo s Erol Flynom iz Čajniča, Milesi je iz posve čudnih razloga jako počeo rasti trbuh. Ono, baš jako.
Kancelarija, tipično ženska, s dosta cvijeća, prozor po cijeloj širini kancelarije s pogledom na maleni šumarak smreka i borova. Miris smilja što raste pod prozorom, pisači stol, uredan na stolu telefon, pepeljara i verglec. Malena knjiga A5 formata, JNA kuvar. moje Sveto pismo. Maleni stolić za stranke s dvije žute fotelje na kojima je valjda vrlo često sjedio srebrokosi Erol. Metalni ormar, Titova slika. I Milesa, čarobno crne kose, bisernog osmijeha, tridesetak godina stara. Tumači mi što trebam raditi, brine je moje rukovanje verglecom, govorim joj da sam s verglecom dobar, jer sam kao student radio na obračunu plaća u jednoj velikoj firmi i da smo danima verglali. Posao je lagan i jednostavan, izračunavaju se tjedne količine hrane za kantinu, prema jelovniku koji odredi zastavnik Milačić, pa sav obračun dajem drugu zastavniku, koji nabavlja namirnice prema mojoj specifikaciji. Kampanjski rad. Volim to. Jedan dan radim, a ostatak plandujem. Radno vrijeme od osam, na smotre više ne treba ići. Direkt na posao. Svaka tri do četiri tjedna moram na usklađenje u komandu V armije, kod drugarice Srećke. Putuje se uglavnom drndavim Antonovom, vojnim transporterom. Komanda je u Maksimirskoj. Jel znam gdje je to? Znam, pješice deset minuta od mog stana. Smještaj mi je u vojnom hotelu u Domu Armije, ali reći će ona majoru R, dragom Erolu, pa će on nazvati i srediti da spavam kući, da se ne troše pare. Siguran san da će Erol napraviti sve da usreći Milesu.
Šećem, smijem se, pala mi sjekira u med. Štipljem se, okrećem, jest, tu sam, sve je tako. Jebate patak, kakva sreća.
Sutradan je otišla, srdačan stisak ruke, poljubac u obraze, utrnuli obrazi na mjestu gdje je utisnula svoje usne. Miris Tafta draškao mi je nosnice cijeli dan.
Prvi radni dan, sjeo sam u ured, malo pronjuškao po ormaru i ladicama, pa kod katnog kurira Šipca neizgovorljivog imena koji je kuvao kafe za oficire i zaposlene u štabu, naručujem kafu. Gleda me zbunjeno, ja sam februarska, on septembarska, ja regrut i naručujem kafu od stare kuke. Ali, donosi je.
U sobu mi se dokoturao zastavnik Milačić. Valjda metar i pol visok, ali metar i šezdeset širok. Iz aviona se vidi da je ekonom, da mu je posao naručivanje hrane, pola pije, pola Šarcu daje. Gleda u specifikaciju koju sam ja napravio pod nadzorom Milese koja se cijelo vrijeme smijuljila dok sam ja upisivao brojke u tablicu. Nije mi bilo jasno zašto. Ma pusti, nema veze…
Ugurao je guzičetinu u fotelju, bilo me strah da će kad ustane, fotelja ostati na njegovom dupetu i da će mi je odnijeti. Gleda u popis, gleda u mene, Ko je ovo radio, nije dobro! Ukočio sam se, a on nastavlja Pa kakve su ovo brojke vojnič? Nije dobro, vojska mora da jede. Pripali cigaretu i stavi mi papir na stol. Povećaj količine za trideset ili četrdeset posto, pa mi ga predaj. Ne znam kako, ne znam zašto, protisnuo sam A ja? Ustao je i izašao. Na moje olakšanje, fotelja je ostala u mojoj sobi. Prošlo je desetak minuta, ulazi u sobu, vrata je otvorio laktom. Velika kartonska kutija, zatvara vrata, dolazi do ormara, otvara ga. Iz njega vadi nekoliko Gavrilovićevih zimskih, bocu Čačanke prepečenice, bocu viskija, nekakvo vino. Ovo je za tebe, a viski ne da piješ bez mene. Kad nestane kobasica i pića, samo javi, bit će toga, samo radi kako ti ja kažem. Posegne u džep, izvadi kartončić umetnut u foliju, gore moje ime i prezime, a masnim slovima napisano STALNA PROPUSNICA. Gledam, kroz glavu mi proleti matematički zadatak, dvije stotine trideset i osam dana puta dvadeset i četiri sata. Stalna propusnica. Mokri san svakog vojnika. I ormar pun kobasica i fine cuge. Gledam u čarobni kartončić i mislim na svaka tri tjedna Zagreb na par dana. Službeno. Sa spavanjem doma.
Za pišljivih tridesetak posto. Ako neću ja, oće neko drugi. Palim cigaretu, Jebemu mater, kupio me zastavnik Milačić.
Od onda znam, svaki čovjek ima svoju cijenu. Moja je bila niska. Ali meni dragocjena.
Završavam tekst, palim televiziju, ovi se još nisu dogovorili. A hoće, Jer svaki čovjek ima svoju cijenu. Znam ja to. Naučio sam jeftino. A cijenu plaćamo mi.
