Bilo je to, sada već davno. Generacije i generacije nakon toga stasale su. Mnogi se i poženili i poudavali. Sjećam se, tada su se grupe mladića skupljale pred lokalnim kafićima, u potajici šaputali i dogovarali se, pa give me five na rastanku. Onda su uplakanim majkama i očevima koji su od jada stiskali šake, ne želeći spustiti suzu, objašnjavali da idu. I odlazili su. U tenisicama, trapericama, preko košulje odjevena vesta, pa gore jakna, tankerica. Mnogi od njih su se zadužili, neki su izvrnuli sve ladice i sve džepove da bi od lokalnih švercera kupili kalašnjikov. Ili Thompson. Bilo što samo da puca. Bezbrižna mladost prestala je tog dana. Otišla je zauvijek u onom trenutku kad su si dali give me five i objasnili majci i ocu da odlaze.
Braniti domovinu.
Sigurno nikada nitko nije volio Hrvatsku kao on.
Nekako u isto vrijeme u Zagreb je došao mladi muškarac. S diplomom u džepu. Grudi su mu se nadimale dok je udisao toliko željeni, bezbrojnim noćima sanjani hrvatski zrak. Godine i godine besanih noći, bunovnog buđenja jer je sanjao ga je on Pavao Šubić, i probudio se taman kad je dželat zamahnuo. Koliko puta se probudio u trenutku kad ga je partizanski kundak trebao udariti u glavu negdje u šumu u Sloveniji. Trljao je oči, pogledao u zvjezdano nebo iznad rodnog St. Jospeha, u dalekom Missouriju, gradu koji je dugo bio na rubu vukojebine, polazna stanica američkih pionira za put prema Oregonu. U kasnim večerima slušao je priče u o patnjama Hrvata kroz stoljeća, slušao je o herojskim djelima Hrvata u Drugom svjetskom ratu, slušao je o patnjama naroda kojeg je njegov otac davno napustio da bi našao sreću u dalekom Missouriju. Mnoga znanja stekao je u Saint Joseph Croatian Catholic Church, gutao riječi župnika. Hrvatska mu je stalno bila pred očima. Sigurno nikada nitko nije volio Hrvatsku kao on.
Pao je Vukovar, pala je Škabrnja , a njega nije bilo
Onda je čuo da je u Hrvatskoj opet rat. Njegovim vršnjacima nasilno je prekinuto školovanje. Rušeni su im domovi, pogibali najbliži, patili su. A on je studirao. I patio za Hrvatskom. Krvario je. Duša mu je krvarila, ne tijelo. Pao je Vukovar, pala je Škabrnja. Pala je Slavonija. Na more se više nije moglo nego preko Paga. Hrvatska je bila ranjena, krvarila, raskomadana. A on je studirao. I noću sanjao kako se bori protiv mrskih Srba.
Potpisan je i Sarajevski mir, drugog siječnja tisuću devet stotina devedeset i druge. Hrvatska je, onako izranjavana, ipak ušla u mirniju fazu. Ali, rat nije bio gotov. Potrajati će još tri i pol godine. I onda se u Hrvatskoj nakon što je nekoliko puta provjeravao puca li se tamo, pojavio Stephen Bartulica. Domoljub i heroj i osloboditelj Hrvatske u snovima, sve je to sanjao ovih silnih godina čežnje za Hrvatskom.
Dovoljno je bilo pokucati na vrata i reći: Evo, ja bih branio domovinu, oduvijek sam to sanjao.
Na zahodu
I odmah se stavio na raspolaganje Ministarstvu vanjskih poslova, naravno preko veze, doktora Jurja Njavre. Nije ni pokušavao staviti se na raspolaganje oružanim snagama, Hrvatskoj vojsci, jer za to čak ni veza nije trebala. Nikakav Njavro. Samo volja. I hrabrost. I neka druga vrsta ljubavi, onakva kakvu Stephen nikada nije imao. Dovoljno je bilo pokucati na vrata i reći: Evo, ja bih branio domovinu, oduvijek sam to sanjao. Baš kao što su pred skoro godinu dana ranije napravili mladići, mlađi od njega i njegovi vršnjaci diljem Hrvatske, bez kucanja na vrata bilo kome. Samo otišli. S vlastitim novcem kupljenim automatom u rukama. Braniti domovinu koji on tako voli. Ali ju je propustio braniti. Kad je bilo His Rhodus, hic salta, njega nije bilo. Jebi ga.
Bio je na zahodu valjda. Cijelo vrijeme. Godinu dana.
Stephen je dobro znao i bio mu je dobro poznat pojam američki san. Ideal u kojem svaki građanin Sjedinjenih Država treba imati jednaku priliku za postizanje uspjeha i prosperiteta napornim radom, odlučnošću i inicijativom.
Hrvatski san
Ali, shvatio je da je puno lakše ostvariti hrvatski san. Jer tu nema potrebe za napornim radom za postizanja prosperiteta. Uzmeš tamburicu i poput cvrčka udaraš ditirambe o svojoj ljubavi prema domovini. Republici Hrvatskoj. Jadnom Stevanu se odavno u glavi se izmiješalo. On voli Republiku Hrvatsku, a štuje Nezavisnu državu Hrvatsku. Tvorevinu koja je nestala u dimu i vatri baš pod čizmom države iz koje je nastala Republika Hrvatska. Stephen se nikada nije odredio, jer zna on umiljato tele dvije krave siše. Ljubav prema NDH donosi glasove i funkcije, a funkcije plaća Republika Hrvatska. Mržnja i prezir prema ženama, pripadnost Opusu dei, sudjelovanje u špijunskim aktivnostima, sve to su samo sitni kamenčići u ružnom mozaiku Stephena Bartulice. I sada smo saznali, da je njegova imovinska kartica skoro pa prazna, a on prepun nekretnina. Nije stigao ispuniti imovinsku karticu, jer se bavio ljubavlju prema domovini. I napad na njega, napad je na Hrvatsku i njegovu ljubav prema njoj. Jer on je iznad svega domoljub.
Jer, domoljublje je posljednje utočište hulja.
Na izborima se skidaju gaće.
Kandidiraj se i saznat ćeš sve o sebi. I vidjet će se da su prljave
Možda ste zato postali veliki domoljub jer ste mislili da je to dovoljno za raditi što hoćete.
Davno je rečeno:
Domoljublje je posljednje utočište hulja!
I da, niste objasnili ništa!— Spectator (@SpectatorHR) June 3, 2024
