Ploviti se mora

Siniša je rekao “Dosta”

Kuriri u tamnim odijelima, savršeno bijelim košuljama, uredno svezanim kravatama, s diskretno skrivenim federima kaj im vire iz uha, danas cijeli dan prometuju na...

Pretplatite se na Newsletter

Primajte najnovije članke u svoj pretinac elektronske pošte

Danas opet aktualno: Hrvatska, zemlja s dva stara pozdrava – Za dom spremni i Prst u prkno!

  Vječna je tema razgovora i prijepora razgovor o iskrivljenoj prošlosti. A takvi ljudi ni nemaju budućnosti. Danas se opet aktualizrala diskusija o ZDS. Pa...

Miroslav Škoro postao je pripadnik Kninske bojne, hoće li dobiti čin i spomenicu?

Postoje stvari koje me raznjupaju. Popizdim da se sav tresem. Obično se mogu svrstat u dvije riječi. Pokvarenost i zatucanost. Naravno u kombinaciji. Priznam, uistinu nisam sreo u zadnjih...

Dragi političari, bilo bi lijepo kada bismo mi mogli poentirati nad smrću nekoga od vaših bližnjih. Da smo egal!

Javlja mi se SMS-om čitatelj Milijan B. iz Zaboka, da je danas, prolazeći preko Trga žrtava fašizma u Zagrebu, u fontani ugledao crnog labuda...

Privezujem se, sjedim onako prazne glave, samo guštam. U ljuljuškanju broda, u toplini koja mi žari tijelo. Izlazim.

Nije bilo boja. Sve je sivo. Onaj trenutak neposredno pred izlazak sunca. Palim motor, radi mirno, privezan sam, gledam u nebo, gledam kako se pojavljuje prva brazda svjetla. Osvrćem se. Kuće na rivi dobivaju boju, poput slapa širi se svjetlost, obasjava sve. Odvezujem se, tišina, samo se čuje lagani huk bure što klepeće sajlama jedrenjaka. Čamac klizi, držim lagani gas, uživam u trenutku. Prolazim kraj glisera, meni dobro znanog, Chris &Craft, model s kraja pedesetih godina. Barba Čedo mi veselo domahuje rukom, kao što to čini desetljećima. Gliser izgleda kao da je sada došao iz brodogradilišta. Uvijek iste boje, sve čisto, sve je sjajno. A toliko je star. Uvijek pomislim kako je Čedo pričao mom ocu da je bio u Italiji i kupio novi, ispod čekića, motor Fiata Milletrecento. Rekli bi Tristač. I ugradio ga u gliser. A Milletrecento više ni u muzejima ne postoji. Barba Čedi su devedeset i dvije. Ali ne vidim gdje ih nosi. Nema ih na leđima, nema ih ni u glavi. Bistar je, spretno se penje na provu, okrećem se, gledam kako spušta vršu u more. Ljubomoran sam, svjestan da to čini spretnije od mene.

Valovi su, što više odmičem o obale, sve jači, čamac ih presijeca, lagano se ljulja, ja držim kurs. Prvi mi je ovo plov ove godine. Bura mi je slijepila košulju za leđa, uživam u blagotvornom strujanju vjetra. Usporavam, pratim sinjale, godinama su isti, promjene nema, primam vršu i spuštam je u more. Gledam kako polako tone dok mi tanki konopac klizi niz ruku, Prvi se mačići u vodu bacaju, pomislim. A možda što i bude, jer ovo je dobra lokacija.

Udaljavam se, polako. Vozim bez plana, sjedim i guštam. Iz torbe vadim pljosku, potežem gutljaj Mirčijeve šljive, ugodno peče i žari. E, da je sada on ovdje. Pričali bi, smijali se. A njega nema. Gutljaji Mirčijeve rakije sve su manji i manji, kao da se bojim da će nestati, jer takve šljive više biti neće. Nikada.  Jer nema više ni Mirčija. Kad nestane šljive, onda će mi ostati samo uspomena i sjećanje na njega. Njegov glas, našu zajebanciju. Oči su mi se ovlažile. Ne znam, bit će da je od bure.

Pročitajte i ovo:
U ribara mokre gaće...

Plovim prema rivi. Barba čedo mi opet maše, ali ovaj puta me rukom zove. Prilazim polako, u ruci mu konop, dobacuje mi ga. Tristač je nešto zaštekao, ali nema veze, hoće to, a on ga je rastavio barem pedeset puta u ovih šezdesetak godina. Privezujem ga, lagano klizimo prema rivi, dovikuje mi da ga odvežem, a do rive ima još dosta, ali nema veze, ima on veslo. Odvezujem ga i bacam konop na provu. Vrtim se na mjestu i gledam kako vesla. Pristaje. Mogao bi žmirečki. Skače iz čamca poput vjeverice. A skoro će napuniti stotu.

Privezujem se, sjedim onako prazne glave, samo guštam. U ljuljuškanju broda, u toplini koja mi žari tijelo. Izlazim. Prolazim kraj barba Čedinog broda, on sagnut nad makinom koja već radi.

Pogleda me, nasmiješi mi se, odmahne rukom.

I sutra ćemo opet. Svako jutro. Jer, ploviti se mora…

Kako smo obilježili prvu godišnjicu Domovinskog rata

U Kijevu, u Ukrajini, nakon pune četiri godine od nesmiljene ruske agresije, glavnom gradu zemlje koja prolazi kroz tešku kalvariju, održana je svečanost. Svečano...

Josip Dabro, kod kojeg sve što je, nije

Nekak sam vrlo zadovoljan ovom novonastalom situacijom oko mitraljesca i pjevača ustaških poskočica, Josipa Dabre. Svako malo virkam na portale, gledam jel se on...

Domovinski pokretan ministar odbio primiti prosvjednike

Živahno je jučer bilo na Zrinjevcu. A nije osvojena nikakva medalja. Nije se čekalo nikakvog sportaša ili sportašicu. Nije revao nikakav pjevač. Okupili se...

Javno zdravstvo

Dost živo se sjećam, bio sam negdje pri kraju puberteta, pun snage i volje za životom. Bilo je prilika, naročito ljeti, jer sam cijela...

Na portalu

Danas je zadnji dan

Danas navečer, kad zadnji kupac izađe iz dućana zatvoriti će vrata. Redovita rutina, kao što su i činili i tisuće puta do sada. Ali...

Krčma Pirovac

Prolazim Draškovićevom, sumornom i sivom, kao što je danima cijeli grad sumoran i siv. Prljave fasade, a one koje su nedavno obnovljene potvrđuju ono...
6,385ObožavateljiLajkaj
316SljedbeniciSlijedi
4,805SljedbeniciSlijedi
74,569PretplatniciPretplatiti

Danas je zadnji dan

Danas navečer, kad zadnji kupac izađe iz dućana zatvoriti će vrata. Redovita rutina, kao što su i činili i tisuće puta do sada. Ali...

Krčma Pirovac

Prolazim Draškovićevom, sumornom i sivom, kao što je danima cijeli grad sumoran i siv. Prljave fasade, a one koje su nedavno obnovljene potvrđuju ono...

Oproštaj s Hajdukom

Bila je to prva nogometna utakmica na kojoj sam bio. Cijelu noć sam se vrtio, znojili su mi se dlanovi. Tata me vodi na...