Sjećate li se tužne akcije Vihor? Akcija se odvijala u prosincu 1991., na Kupi južno od Zagreba 12. – 13. prosinca 1991. Radi napada na srpske pobunjenike na Banovini, pripadnici 102. Novozagrebačke brigade, među njima mnogi mladići mobilizirani tek koji dan ranije, poslani su noću, u zimskim uvjetima, čamcima preko Kupe. Kad su prešli rijeku i krenuli u dubinu neprijateljskog područja, izostala je potpora teškog oružja, pa su hrvatski gardisti bili prisiljeni na povlačenje u kojem su se neki utopili, a neki smrtno stradali na druge načine.
Službeno, poginulo je 17 hrvatskih vojnika. Bio je to primjer loše organizirane i provedene akcije, a dublji uzrok bila je tada još nedovoljna snaga Hrvatske vojske.
Danas, tri i pol desetljeća kasnije, ti bi dvadesetogodišnjaci imali pedeset i pet godina, veselili se život, gledali kako im djeca rastu, slušali ciku unuka. Ponosno ih vodili na šetnju, igranje u parku.
Sedamnaest majki zavijeno je u crno. Ugasle im oči. Izgubile sjaj. Sedamnaest očeva u tuzi i očaju poželjelo je da su oni bili na Kupi umjesto svojih sinova.
Bio je to samo jedan dan rata. Samo jedan sitan komadić Hrvatske. Sedamnaest mladića. U obrani Velike Gorice i Zagreba. Na samo jednom mjestu. A rat je divljao cijelom Hrvatskom.
Danas, tri i pol desetljeća kasnije, ti bi dvadesetogodišnjaci imali pedeset i pet godina, veselili se život, gledali kako im djeca rastu, slušali ciku unuka. Ponosno ih vodili na šetnju, igranje u parku.
A mladića u tenisicama, s Kalašnjikovima koje su za osamsto maraka kupili od švercera Fefe više nema. Progutala ih hladna i podivljala Kupa. Jer su branili Veliku Goricu, branili Zagreb, branili Hrvatsku.
Danas, tri i pol desetljeća kasnije, shvatio sam da je njihova žrtva, da su njihovi oteti životi bili uzaludni. Užasne smrti utapanja, vrištanja pod neprijateljskom vatrom dok krvavim rukama drže crijeva da im ne ispadnu, sve to bilo uzalud.
Nisu oni obranili Veliku Goricu, Zagreb, Hrvatsku. Sve to je učinila Gospa. Hrvati su nepametno i posve nepotrebno išli u rat. Jer su cijelo vrijeme imali Gospu.
Gospa je svojim zagovorom očuvala Veliku goricu od ratnih stradanja. Da je pala Gorica, pao bi i Zagreb. A nije, radi Gospinog zagovora. Valja biti posve iskren i svakako spomenuti monsinjora Josipa Frkina, župnika Velike gorice iz vremena pogibije mladića u Kupi. Zavjetovao se Da će vjernici hodočastiti Majci Božjoj ako Gorica bude pošteđena.
Marija je svojim zagovorom očuvala Veliku Goricu, a vjernici su zavjet ispunili hodočasteći do Bistrice i natrag 26. i 27. rujna 1992. godine. Na kraju zavjetnog zahvalnog hodočašća vjernici su se pitali hoće li se hodočastiti i na godinu i tako je hodočašće postalo tradicionalno.
Autkceste u Hrvata postoje da bi navijači i ostali zatucanci njima hodali. pic.twitter.com/y6Dn8MQHWc
— Spectator (@SpectatorHR) August 31, 2024
Hodočasti se naravno, autoputom, ko jebe vozače, nek se zna da se ide odati počast Gospi koja je spasila Hrvatsku. Nisu je spasili branitelji nego Gospa. Pitam se, ako je Gospa spasila Hrvatsku, a ne branitelji, zašto im se daju mirovine, zašto se od novaca za mirovine ne grade crkve?
Zašto imamo tisuću i pol braniteljskih udruga koje sada šute, a umjesto njih trebali bi imati molitvene zajednice?
Srbi nikad nisu ušli u Veliku Goricu. Ne radi dugotrajnog i žestokog otpora ZENGA, nego eto, radi Gospinog zagovora.
E pa jebem ti mater.
