Sletio je avion, na zračnu luku u Zadru. Iskrcali se putnici, protegnuli noge, dok su aerodromski radnici žurno iskrcavali teret iz trbuha aviona. Veliki kontejner, na kojem piše FRAGILE, pa na drugoj naljepnici THIS SIDE UP, a za svaki slučaj narisane su i strelice koje su bile uperene prema plavom zadarskom nebu.
Uzbuđena gospoja, pristalog izgleda, nervozno je hodala aerodromskom zgradom, nesvjesno lupajući beskrajno visokim petama štikli. U hodu joj je lelujala suknja, a guzovi su se očaravajući njihali, na opće zadovoljstvo prisutnih putnika koji su čekali na check inu.
Ubrzanim korakom prišao joj je mladić, mahao nešto, tumačio, a gospoja u štiklama i njišućim dupetom ponosno je napustila zgradu. Na parkiralištu je ušla u automobil, službeni, pa polako krenula za kamionom na kojem je bio utovaren drveni sanduk.
Bio je to velik dan. Ne samo za Biograd na moru, u kojem je ona više pozicionirana službenica, pročelnica čak, nego i za cijelu Hrvatsku, a naročito za dijasporu, posebno onu u Kanadi.
Jer, eto, u Hrvatsku, na ljubljenu grudu vratio se nitko drugi no kralj. Pravi kralj.
Kralj Tomislav. Dočekala je kralja. Tomislava. Poklon iseljenika iz Kanade svojoj rodnoj grudi.
Tomislav je bio knez Primorske Hrvatske od oko 910. godine, a tradicionalno se smatra da je postao kraljem 925. godine jer ga je papa Ivan X. u pismu na latinskom jeziku oslovio s »Tamisclao, regi Crouatorum«, što se prevodi kao kralj Hrvata. Vjerojatno dolazi iz vladarske je kuće Trpimirovića. O njemu se pouzdano vrlo malo zna u usporedbi s nekim drugim ranijim i kasnijim hrvatskim vladarima. Vladao je kao kralj od od 925. do 928. ili poslije. Pobijedio je Mađare i bugarskog cara Simeona u Bosni, a njegova vlast obuhvaćala je Slavoniju i veliki dio današnje Bosne i Hercegovine. Ali o pobjedi nad Mađarima i pobjedi nad Simeonom, podataka vjerodostojnih nema.
No, mnogi od tih malobrojnih podataka su upitni i teško dokazivi.
Vjerodostojnost
To je otprilike što se zna o kralju Tomislavu. Malo je zapisa, još manje vjerodostojnih. Ali eto, znamo da je bio kralj jerbo je papa u pismu napisao Tamisclao, regi Crouatorum. E sad, jel Tomislav to pismo pročitao, da ga jebeš, ja ne znam. Jel Tomislav znao latinski, pa pročitati da je eto kralj, ne znam. Ne znam jel Tomislav uopće znao čitati. Možda je znao pisati, ali nije znao čitati. Sve je moguće na ovim prostorima. Naročito nakon odgledane jedne emisije o nekakvom knezu Mrkomiru, fiktivnom knezu. Otprilike vjerodostojnom poput Tomislava.
Tomislav je mogao biti moćan vladar velikog područja, iako nisu ostali fizički dokazi o njegovoj vlasti, poput natpisa na crkvama ili nadgrobnih spomenika. No, to što dokazi ne postoje opet nije dokaz da nije bio moćan, a uvijek postoji šansa da se neki novi dokazi i pronađu. Sve to je u zoni možda je, a možda i nije.
S tim Tomislavom je ko u vicu o Dudeku i Regici.
Na upit Jel bila nevina pri stupanju u brak, Dudek odgovara, Jedni veliju da je, a drugi da nije.
Ne znamo točno i činjenično ništa. Ali je lijepo vjerovati. A nismo sigurni da je postojao, a desilo se pred puno stoljeća. To me podsjeća na jednu drugu priču. Ali ne bih o tome.
Svejedno, postojao ili ne, Tomislav je simbol mnogim Hrvatima koji su se nakon onog rata kojeg smo izgubili po novim teorijama koje podržava i službena vlast, pojavili u Zagrebu jer su izveli trbuh u potrazi za kruhom.
Pa kad su izašli iz zadimljenog perona, s mirisom uglja što je kuljao iz dimnjaka UNRRA lokomotive u nozdrvama, prvo što su vidjeli bio je ogroman kip, kip kralja Tomislava, kojeg je napravio Robert Frangeš Mihanović, a kojeg je postavila, pazi sad komunistička vlast godine 1947.
Prvi susret s gradom kojeg su kroz desetljeća osvojili i pokorili doseljenici iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Like, bio je upravo susret s kraljem Tomislavom. Impozantnim spomenikom, koji sjedi na moćnom konju, ponosno i čvrsto držeći vladarsko žezlo u ruci. A ne znamo jel je bio kralj. Ili nije. U glavnom, u ruci drži neki kurac.
Uistinu lijep spomenik
Uistinu lijep spomenik, napravljen u vrijeme kad su ljudi u spomenicima ličili na ljude, a konji na konje, za razliku od danas kad ljudi na spomenicima liče na konje. Ako ne vjerujete, pogledajte nove spomenike razasute po cijeloj Hrvatskoj, ali ne kralju, nego predsjedniku.
Ne znam, pod utjecajem impozantnog spomenika, uvijek mi je imaginarni Tomislav bio ono, muškarčina, ratnik, što bi danas rekli alfa mužjak.
Ondak je kospoča radi čijeg je lelujavog dupeta cijeli muški dio aerodroma u Zadru pao u afan, bahato mahnula rukom, a Jere i Stipe su pajserima otvorili drveni sanduk.
Nakon tisuću i devedeset i sedam godina, svjetlo dana, blistavo hrvatsko nebo ugledao je kralj Tomislav, njegov novi spomenik, pa je s kamiona spušten na svetu hrvatsku zemlju.
Hrvatsku zemlju, dragu i svetu, zemlju, Kralj Tomislav se vratio u Hrvatsku, Iz daleke Kanade, stopama Gojka Šuška poznatog picmajstora i Ivice Mudrinoća, vlasnika patenata iz Kanade, patenata koje nitko nije vidio Ruže Tomašić policajke, Tima Oreškovića stručnjaka za građevine, Siniše Varge, Bandićevog žetončića, Željka Glasnovića poznatog intelektualca, koji je po intelektualnim dosezima rame uz rame Anti Belji i svakako, Damiru Stojiću.
I sada nam je iz Kanade u počasnoj pratnji guzičarke došao i kralj Tomislav. Kao poklon iseljenika iz Kanade. Poslan u stari kraj u znak pažnje i zahvalnosti što njima, desetljećima odlijepljenim od hrvatske stvarnosti, velikodušno dopuštamo glasati na izborima u Hrvatskoj, jer mi eto, sami ne znamo ništa odlučiti sami. Bez njih. Na otkrivanju spomenika pojavili su se, posve prikladno nekakvi muškarci odjeveni u križarske uniforme, a debeli pop je Tomislava obilno zalio svetom vodicom. Sve je baš onako kako treba biti. U srednjovjekovnoj Hrvatskoj, u prvoj četvrtini dvadeset i prvog stoljeća.
Sad su nam poslali i kralja. Kralj Tomislav Kanadski. plastično čudovište kao da je kupljeno na Temu za 19,99 EUR.
Poslan nam je kralj koji taman nekako podsjeća na likove koji su se vratili iz Kanade i postali faktori u Hrvatskoj.
Pa će taj kičasti kralj koji podsjeća na jeftine plastične figurice koje se mogu kupiti na kramovima diljem Moslavine, stajati u centru turističkog grada, Biogradu na Moru, gledati u zaprepaštene turiste, dobro, neki od njih će se valjati od smijeha.
I turisti će sad, baš kao nekad oni koji pamte kralja Tomislava sa svog prvog dolaska u Zagreb, pamtiti Biograd na Moru, kao cirkus i zajebanciju.
Na ponos građana malog grada Biograda na Moru. Mali grad, pa valjda ga nastanjuju malograđani.
Po oduševljenju kreaturom koja je vrlo pretenciozno nazvana spomenikom, rekao bih, sigurno ga nastanjuju malograđani.
