Danas je dan, Dan antifašističke borbe. Dan koji je osim onoj nekolicini tisuća zanesenjaka, staraca s pionirskim kapama na glavama, vremešnih drugarica odjevenih poput pionirki, što hodočaste u Brezovicu da bi se duboko naklonili veličanstvenom spomeniku, godinama služio kao ona jagoda na vrhu torte koja spaja Tijelovo, Dan državnosti, pa su Hrvati, nenavikli radu, ali zato vrlo dovitljivi spretnom matematikom spajali.
Hrvati su osim ganjanja napuhane kožne mješine, u čemu smo treći, drugi, treći u svijetu, prvaci svijeta u spajanju. Spajaju saborski zastupnici koji tih desetak dana ne rade, za razliku od ostalih tri stotine pedeset i pet dana u kojima isto ne rade. Spajaju i štakori u državnim prduzećima. Općinama. Županijama. Pa ako ti je još slučajno ostalo par dana starog godišnjeg odmora kojeg moraš iskoristiti do prvog sedmog, e onda lipanj, ni kriv ni dužan postaje najmiliji mjesec Hrvatima. Jerbo se ne radi. Ako radiš u privatnoj firmi, gazda će te pogledati i frknuti, Ma spojit ćeš ti moj kurac.
Ondak su ukinuli Dan državnosti. Preselilo ga na neki bezvezni datum, važan samo HDZ-ovcima. Pa više nema spajanja. Ostalo je to Tijelovo, za koje ja još uvijek ne znam što je, što znači. Ne znam ni važnost, zašto se recimo ne radi na Tijelovo, a radi na svetog Antu?
A znamo što Hrvatima znači Ante. Naravno, ne onima s početka priče, onima koji se skupljaju u Brezovici s pionirskim kapama na glavama i pobožno čekaju na zdjelicu graha. Antu bi s oduševljenjem slavili u Istri, Rijeci, Dalmaciji s otocima. Dijelovima zemlje koje je Ante jako volio, želio im dobro, pa ih je, za njihovo dobro poklonio Talijancima, jer je znao da ovdje leba biti neće. Pa nek se barem oni spase. Onda je mrski Joža s precima onih što pobožno čekaju porciju graha u Brezovici, vratio Istru, Rijeku, Dalmaciju i otoke. I danas mnogi Hrvati ne vole Jožu. Ne vole ni pretke ovih što drhte od zebnje hoće li dostajati graha dok oni dođu na red. Jerbo su danas mogli bit Talijanci. A samo su veliki Hrvati.
I jebi ga. I još ukinulo onu finu nit, onu koja spaja Tijelovo i Dan te antifašističke borbe. Tijelovo će naravno ostati, i dalje ćemo ćubiti doma i glodati kruh od jučer, jer ništa ne radi, iako niko živ ne zna što se slavi, kako, zašto. Ali Crkva kaže Mora se. A kad se mora nije teško, kaj ne. A k tome Crkva… Onda nema labavo. U zemlji koja ima na desetke, vrlo često korištenih ružnih psovki koje sadržavaju Boga, Isusa, Majku Božju… Ujutro jebeš sve svece, a navečer si vjernik. Praktično.
Ali ne vidim svrhu, čemu slaviti ovaj današnji dan, kad se ne može kvalitetno povezati i plandovati?
Čemu slaviti tu Antifašističku borbu, kad barem 500.000 Hrvata, prema podacima od početka travnja, misli da je to bezveze. Da se obilježavaju zločini.
Zločini nad dobrim i poštenim ljudima koji su eto, od silne dobrote pobili na desetine tisuća ljudi samo zato jer su bili druge vjere, malo tamnije boje kože, druge nacije, koja je do jučer s njima dijelila i dobro i zlo.
Jesu li oni koji su protiv antifašističke borbe, pristalice fašističke borbe?
Drže li i oni sliku dida Ante na kaminu ko dragi i pošteni Lovro K, bivši ministar kojem se sudi radi lopovluka. Taj Lovro je bodul čiji je otok did Ante dao Talijanima, a veliki je Hrvat. On kao veliki Hrvat štuje Antu koji je oteo Hrvatskoj, a dao Italiji?
Jebote, ovo sve šašavo. Što i pristaje državi u kojoj je takav tip bio ministar. Šašavoj. Budalastoj.
Jer, cijeli svijet s ponosom slavi pobjedu nad fašizmom, a Hrvati ne.
Pa ukinimo onda taj, sada i kalendarski potpuno nebitan dan.
Ionako je sve otišlo u kurac. A u Italiji nismo. A mogli smo bit. E, jebi ga.
