Jedna od najneugodnijih hladnoća u životu strefila me u Teheranu te 1985. u vrijeme kad je divljao dugotrajni rat Irana protiv Iraka. Dost često sam poslom odlazio u to vrijeme u Irak i Iran, na veliko veselje pokojnog Zvonka Seljanca, šefa pasoškog odjela u ondašnjem SUP-u, jer sam prilikom svakog putovanja mijenjao pasoš, nije bilo uputno putovati u Irak s pečatom Irana, a i obratno.
Gledam današnje demonstracije u Iranu. Pa se sjetim hladne kiše s jakim vjetrom koji je ledio kosti.
Tada sam, iz prve ruke, iz prvog reda balkona, vidio svu okrutnost režima u Teheranu. Oni su Irance, ljude koji su do pred nekoliko godina živjeli normalnim životom, doslovce jebali gdje su stigli. Nametnute obaveze poštivanja vjerskih pravila, potiskivanje žena u drugi plan, vjerska zatucanost. Upravo u Teheranu sam shvatio u svoj punini onu kletvu, Da Bog da imao pa nemao. Ljudi koji su živjeli pristojnim životom, u blagostanju i slobodi, postali su izvrgnuti divljačkom teroru koji je provodio SAVAK, sveprisutna tajna policija, uz pomoć kalašnjikovima naoružanih balavaca od petnaestak godina, koji se nisu libili iz čista mira maltretirati ljude što prolaze.
Generacije i generacije Iranaca odrastale su u tom teroru. Oni stariji sjećaju se dana slobodnog i relativno normalnog života. Taložilo se, a život u Iranu postajao je sve teži i teži. A život je samo jedan. Iran je dugo pod sankcijama, Ujedinjenih naroda, a i SAD je uveo sankcije, pa je pao izvoz nafte, a svakako je važno napomenuti da Iran ima procijenjene zalihe nafte 208–209 milijardi barela, treći je u svijetu, iza Trumpove Venezuele i Saudijske Arabije.
I onda je počelo.
Počelo je štrajkovima trgovaca u Teheranu zbog nemogućnosti poslovanja, iranski rijal pao je šezdeset posto u samo pola godine. Hiperinflacija, troškovi hrane skočili su preko sedamdeset posto, narodna banka ukinula je subvencije na uvoz što je izazvalo dodatno ogromno poskupljenje svega. Život je postao nemoguć.
Njega, Donalda, pogoni samo demokracija, ona koju vježbaju ovih dana na ulicama Sjedinjenih američkih država.
I ljudi su izašli na ulice. U trideset i jednoj provinciji. A Iran ima trideset i jednu provinciju. Demonstracijama je obuhvaćeno prema procjenama jedan do dva miliona ljudi. Režim optužuje SAD, Izrael, Mossad, kurdske grupe za organizaciju protesta. Za kurdske grupe nisam baš siguran… A za Amere ne bih ni maramicu u vatru stavio da nisu.
Oglasio se, nakon dva tjedna demonstracija i pogibanja i mirotvorac Donald Trump, prisilni upravitelj Venezuele, zemlje s najvećim zalihama nafte, pa je onako, sve kao preko kurca protisnuo, nevješto prikrivajući slavodobitan izraz lica, da je eto spreman spašavati Irance, koji sjede na zemlji u koju gdje god udariš krampom šiklja nafta. Naravno da ta činjenica nema nikakvu ulogu u Trumpovoj odluci. Pitanje je li u pitanju samo odluka o pomoći Irancima u pitanju, a što je organizacijom i poticanjem prosvjeda???
Njega, Donalda, pogoni samo demokracija, ona ista koju vježbaju ovih dana na ulicama Sjedinjenih američkih država.
Ako bi se žešće zajebavali.
Stvari se u Teheranu odvijaju brzo, munjevito, ogromne rijeke ljudi na ulicama, osamdesetak do sada poginulih, pa je za očekivati da se Mesija i Spasitelj relativno brzo ukaže. I u samo dva tri tjedna zauzme prvo i treće mjesto u zalihama nafte. Trump ima i podosta godina, ali on je u dobroj formi. Jedino što će mu biti problem, bit će neprekidno presvljačenje, malo Venezuela, malo Iran.
Svjetska tranzicija na zelenu energiju, električna vozila, vjetar, solar i baterije, dramatično povećava potrebu za neodimom, praseodimom i disprozijem, a taj nikad čuo monazit je jedan od najbogatijih i najjeftinijih izvora tih elemenata. A Amerika ga treba. A Iran ga ima.
Pa gospodine Trump, što čekate? Jadni Iranci čekaju Vašu pomoć!
