Prolazim Draškovićevom, sumornom i sivom, kao što je danima cijeli grad sumoran i siv. Prljave fasade, a one koje su nedavno obnovljene potvrđuju ono staro, Đaba si krečio. Kreteni koji su u prikrajku nestrpljivo pocupkivali od iščekivanja da radnici skinu skele sa fasade, odmah su prionuli poslu. Pa zasrali skupo plaćenu fasadu. I naravno, nikom ništa. Nema ih tko uhvatiti u nedjelu. Nema ih tko ni osuditi. Nema im tko ni leđa letvom naravnati, niti glavom pobrisati žvrljotine kojima su unakazili i ove nove fasade.
Fasade grada Zagreba su izložba kućnog odgoja današnjih naraštaja.
Malo prije raskršća s Ulicom kralja Držislava stoji jedna od najružnijih zgrada u gradu Zagrebu, a vjerujte mi, to je jedan vrlo ozbiljan doseg. U prizemlju davno zatvoren lokal. Papirusine poljepljene po lokalu. Nekakva OSB ploča, odavno rastrgana. Zgrada je toliko ružna da se i čak kreteni koji se javno hvale svojim kućnim odgojem, nisu udostojali niti jednog, makar malešnog, mlaza, ma sitnog mlazića boje iz spreja.
Kišica sitno sipi. Ja naravno nemam kišobran. U autu su, nekoliko njih, po običaju. Ali, stojim na drugoj strani ulice, nagnuo sam glavu malo u stranu, misli su odlutale.
Lokal osvijetljen žmigavim žutim svjetlom koje se jedva nazire od bezbrojnih mrlja na prljavom izlogu. Na pola visine prozora vezana špaga, na njoj visi neka krpa, koju ni najmaštovitiji prolaznik ne bi nazvao zavjesom. Boja neodređena, dal je žuta ili crvena, Bog bi ga znao. Iznad lokala koči se ime lokala.
Krčma Pirovac, a sitnim slovima napisano još PZ Pirovac.
Krčma ko krčma, pijančine koje piju vino što liči na mazut, prljavi, neobrijani i slinavi. Stolice s metalnim nogama, pet šest prljavih stolova, umrljani tko zna kad prolivenim vinom, kavom, zamašćeni uljem što kaplje iz slanih srdela. Ponuda klasična, krčmarska. Mirogojček, Cezar, Trenk, rakija neidentificiranog imena, za koju kažu da je komovica odozda. Rečeni mazut i nekakva žuta tekućina što bojom daje na pišačinu, a kojoj tepaju da je vlaška žutina. Vino se lijeva iz, naravno plastike u vrčeve, pa u bocune kroz traktur koji vode i deterdženta nije vidio barem desetak godina. Na šanku se ponosno koči prastari aparat za kavu s prljavim slovima C mbali, davno je otpalo slovo i, s ogromnom ljevkastom posudom za kavu, na vrhu. Na aparatu poslagane šalice na musavoj kuhinjskoj krpi. Šalice i tanjurići za kavu povazda stoje u sudoperu i namaču se zajedno s tanjurima na kojima su nepojedene kosti i repovi slanih srdela. Naručiš kavu, dobiješ malkice masnu, specifičnog okusa što blago daje na riblje ulje.
Koliko li sam puta, u pauzama predavanja sjeo na tramvaj, pa nekoliko stanica tramvajem, pa onda hladni vonj dima u krčmi, smrad neopranih tijela kronera i konobara, musave čaše, kava što daje na riblje ulje. Prljavi zidovi neodređene boje. Ako nisi bio baš jako jako gadljiv, slane srdele koje su prodavali, bile su najbolje na svijetu. A cijena bezveze. Čak i studentima.
Konobari Ilija i Slobodan, koji su se ponosno hvalili da su odozda, radili su svaki u svojoj smjeni. Nekoliko puta bio sam svjedokom žestokih svađa njih dvojice pri predaji smjene. Umakao sam crni kruh u ulje i kidao srdele prstom pridržavajući rep, da mi srdela ne uteče i slušao skidanje Boga prajca, jebanja kojča u grebu, beštimlja u kojim se spominju svi sveci i njihove majke. Jerbo, nešto nije štimalo s obračunom.
Masajka iz Pirovca u Draškovićevoj
Malo po malo, dok sam tamanio srdele i žmirećki pio mazut, otvarali su se, već sam ja domaći momak. Jedan od onih manijaka i mazohista koji dolaze u tu rupu uživati u slanim srdelama i upijanju atmosfere u toj birtiji koja za partviš, metlu i krpu čula nije. Ilija kaže da Slobodan krade. Slobodan, živo gestikulirajući, uzrujano tako da su mu na ćeli žile iskočile, govori kako Ilija krade. I onda, jednoga dana, dolazim, sve je na svom mjestu. Pijanac Jere već spava za stolom, pred njim do pola ispijena čaša. Naručujem srdele, pet komada, normativ mi je najviše pet komada, od šeste umirem od žeđi. Čašu mazuta, i par feta kruva. Sve je isto, a opet, nešto ne štima. I onda ugledam. Plastična, na lijevak nalik posuda za kavu u zrnu na musavom aparatu za kavu. S obje strane tog lijevka vise dva katanca. Veliki lokoti, mesingani. Svaki velik ko moj dlan. Novi. Jedina čista stvar u birtiju bili su ti lokoti, koji su se mutno presijavali na žućkastom žmirkavom svjetlu. Aparat čija glava liči na žene plemena Masaji, s onim ogromnim naušnicama. Gledam, pogled izražava pitanje. Slobodan navijen ko vodenica. Nema više krađe, eno mu roge, lopovu onom, pokazujući rukama obje ruke roge.
Stavili su katance. Kava se važe i dosipava na predaji smjene. I to je to. Svaki ima ključ za jedan lokot, a poklopac se ne može otvoriti bez oba ključa. Ništa mi nije jasno. A brojčanik? Brojčanik se pokvario odmah, prvi dan, a ne isplati fa se popravljati, važno mi priopći Slobodan. A kako brojite kavu, naivno pitam. Slobodan me gleda, vidim da je malo razočaran mojom pameću. Pa momak moj, po cukru. Jedna kava jedan cukar. Šutim, pokušavam procesuirati. Pa bojažljivo pitam, A što ako netko želi slađu kavu?
Jedan cukar, jedna kava
Bljesne očima, strogo, poput kontrolora ZET-a. Nema slađe kave. Jedan cukar jedna kava. Pa na smjeni broje vrećice cukra. Ali ja pijem kavu bez cukra. E, pa mali moj, ta kava se nije ni skuvala. I lešinarski se nasmiješi. Oćeš kavu? Neću. Pa pogled koji ubija.
I nakon faksa, dugo vremena, ne tako često, ali znao sam odšetati do te rupe. Pojesti najbolje srdele na svijetu. Popiti čašu mazuta iz prljave čaše. Mahnuti na odlasku. Vidimo se. Davno au poumirali kroneri stalni gosti birtije, pojela ih ciroza, ili im je mazut pojeo želudac. Nema ni Ilije, nema ni Slobodana.
Samo je izgled ostao isti…
Kiša i dalje pada. Kapljice se skupile na mom kaputu. Gledam, spuštam glavu. Zvukovi i vonj birtije draškaju mi nos. I danas. Odlazim polako…
