Dolazio sam često u Lički Osik. Imao sam tamo i prijatelje, prijateljstvo skovano poslom, brojnim druženjima. Dolazio k njima u domove. I oni kod mene u Zagrebu. Danas je to, kaže Wikipedija, naselje s nešto manje od tisuću i pol duša. Rekli bi selo. A u vremena kad sam ja dolazio u MOL, nazvan tako u čast Marka Oreškovića Krntije, španjolskog borca i narodnog heroja, mučki ubijenog na početku rata. Drugog svjetskog. A MOL je bila ozbiljna i vrlo respektabilna tvornica, zapošljavala je preko dvije i pol tisuća radnika. Duplo no što je danas stanovnika. Meni jako dragi direktor Milan Rapajić, s kojim sam se družio još iz vremena mojih studentskih dana, pokazivao mi je oko tvornice sagrađeno naselje nazvano Novi Lički Osik, u kojem je bujao život. Lijepo i planski izgrađen cijeli jedan gradić. Lijepi i prostrani stanovi u kojima su živjeli radnici. Široke ulice, lijepe zgrade. Škola. Ambulanta. Obitelji zaposlenih tamo su živjele, družile se, ženile, rađale djecu, djeca išla u školu, veseli cijuk djece u parkovima. No, pravi mali grad nastanjen radnim ljudima. Družio sam se često s dragim Ličanima po sajmovima, od BIAM-a u Zagrebu, Sajmova tehnike u Beogradu, do EMA u Hannoveru i Izmira u Turskoj. Uvijek razdragani i veseli susreti, s puno tapšanja po ramenu, ispijenih gemišta i špricera, a odojci i janjci se nisu toliko veselili kao što smo mi.
Onda je došla Hrvatska, došao je rat.
Iz Zagreba sam u kolovozu 1991. poslao ekipu montera i nekoliko kamiona u Lički Osik, a oni su u tvornici uspeli u posljednji čas demontiratii spasiti dvije linije namijenjene vojnoj proizvodnji i kompliciranim putem dovesti ih na sigurno u Zagreb, samo dva dana prije no što su jugočetnici spalili sve što se spaliti moglo. Nije u redu slati ljude na takav težak put da budu sami, pa sam i ja išao s njima. Počeli su dani tuge za Lički Osik, sada nazvan Teslingrad, da bi postao Lički Osik po oslobođenju 1995.
MOL više ne postoji, kažu mi da tamo nema ništa. Grad duhova. Čak je i broj u lijepim zgradama sagrađenih stanova za radnike, 666, zlokoban. Sve zjapi prazno. I stanovi, dućani, kafići. Sve. Mrtvo.
A bolje da umre selo nego običaji, kaj ne? Upravo se to odnosi na Lički Osik
Danas je Lički Osik na široko poznat po Odmorištu Lički Osik, istok i zapad. Mjestu gdje putnici što jure s mora i na more mogu stati, popišati se, obaviti i veliku nuždu, tiskati sa na malenom šanku i posrkati kavu prije no što nastave. Kad ih pitaš gdje su stali, uglavnom odgovore, Ma tamo na nekom stajalištu uz autoput u Lici.
Od nekad respektabilne tvornice nema traga. Nekakvi Talijani su početkom stoljeća sagradili cinčaonicu, koja je zapošljavala čak dvadesetak ljudi. Ali, i to je po dobrom hrvatskom običaju, otišlo u kurac. Zatvoreno. Jer takav je običaj u Hrvatskoj.
A bolje da umre selo nego običaji, kaj ne? Upravo se to odnosi na Lički Osik.
Danas Lički Osik ima zemljoradnike, ima i Franju Tuđmana, utjelovljenog u nazivu osnovne škole, u kojoj je prvi razred upisano ove godine šesnaestero dječice.
Tuga.
Ovih dana Lički Osik opet postaje poznat. Da nije saborskog zastupnika Zvonimira Troskota, možda bi i dalje bio samo grad duhove uz pišalište na autoputu. Njegova slava doživljava revival. Brižni Hrvati su samozatajno godinama, naročito za mandata župana Doktora Dade odvozili kontaminiran opasni otpad skupljen iz cijele Hrvatske ali i Europe, s visokim koncentracijama teških metala olova i antimona te cijanida i PAH ulja. Tvarima opasnim za život.
Najprije su uništili prekrasan gradić, planski sagrađen, sa širokim ulicama, lijepim zgradama, kafićima, dućanima. koji već desetljećima zjape prazni.
Onda je došla druga faza, pretvorili su ga u odlagalište opasnog otpada. Opasnog po život.
Grad duhova, poput Černobila.
Sad domaći turisti nakon pišanja, na Odmorištu Lički Osik. s plastičnom šalici u ruci pogledom pokušavaju dokučiti ogromne količine opasnog otpada koji je razbacan tu negdje. Pa zamišljeno pogledaju u plastičnu čašu s kavom, uzdahnu i proliju je po asfaltu. Koju sam pičku materinu morao piti kavu baš ovdje.
Je li Lički Osik samo pilot projekt Andreja Plenkovića i njegove kamarile, kojeg će proširiti po cijeloj Hrvatskoj, najprije su zatrovali odnose u društvu, a sada na red dolazi i uništena i zatrovana zemlja?
