- Reklama -
Dobar dan!
Evo me. Tu sam. Kako bi rekli Švabe „Ich bin gerne für sie da!“.
Ili kako bi rekli “Hello boys, I’m back!”
Osamdeset i pet dana odsutstva.
Odmora.
I vas i mene.
Puno toga se dešavalo u međuvremenu, bilo je stvari i događanja od kojih su mi tekle sline ko musavom žderonji pri pogledu na reš pečeno prase.
Ali pisao nisam.
I nije mi žao.
Premda su bogovske teme curile kraj mene, ko što lova iz proračuna curi u bolnice u Mostar, mirovinske fondove HVO-a ili u kuće neodredive kvadrature nekakvih ministara.
Jebate, izračunat kvadraturu nemereš, a ministar biti moreš.
Samo u Hrvatskoj.
Zatucanoj, podmićenoj i neukoj, koja baš vabi za takvim đikanima, da ih daruje položajima, na koje ih ne bi postavili ni njihovi roditelji, pa ma koliko ih voljeli.
Ili su ih samo ustoličili?
Ko Bandić onu bahatu curicu koja mu završava razgovor sa „Pusa“ ili sam ja to možda krivo čuo, pa je rekla „Pussy“?
Jebi ga, ne znam.
Za one nevične konverzacijama na engleskom, preporučam slijediti ovaj link: Kliknite na link za prijevod, ako ste truba za engleski
Pa će sve biti jasnije.
Svašta je bilo u ovih osamdeset i pet dana.
Uljanik je bio na rubu, njihao se nad ponorom, malo vamo, malo namo, da bi se ipak strmopizdijo odlukom suda u Pazinu u stečaj.
Jebi ga.
Milijardu je razloga.
U Puli je dan žalosti. Radnici pričaju da su ostali na cesti. Bez plaće, bez perspektive.
Ko će te grube, izborane, čvornovatih i žuljevitih ruku ljude zaposliti u nekakvom luksuznom resortu koji će nekom magičnom igrom niknuti na mjestu brodogradilišta.
U vlasništvu nekakvog đikana bliskog HDZ-u.
Ti isti radnici koji su bili vlasnici četrdesetak posto dionica nisu u vrijeme kada je Bog hodao po zemlji razmišljali da slučajno naprave udrugu malih dioničara, koja je snagom postotka vlasništva mogla udarati šakom po stolu Upravama.
Nisu, a sada plaću. I pate od zaborava. Zaboravili su da poslije jebanja nema kajanja.
Ma što šakom po stolu, to je rezervirano za dame i posvuduše, kurcem su ih mogli udarati u čelo.
Ko riječki Let 3.
No, za kurac u čelo ima vremena.
Na redu je 3. maj.
Iz Rijeke.
Predizborna je kampanja. Svašta tu ima za vidjeti.
Koriste se zgodne obljetnice obilježavanja raznih zločina iz WWII, da bi se pokazala bulumenta političara, politikanata, tamburaša i sjecikesa, koji bi dupe dali da se uvale u Bruxelles.
Hasini i Brunini vješaju zastave, oni drugi hodočaste po raznim Gudovcima,na mjesta jezivih pokolja i odjednom suosjećaju, a da tamo prije kampanje nikada prije nisu bili.
Sada čak i trkeljaju i kenjaju tamo.
Iskaču iz svake paštete.
Kao što je Silvano Hrelja rekao jednom politikantu – komičaru „Daj si očisti ovaj flek od paštete sa odijela!“ovaj gleda, nema fleka. Ali iskače iz svake paštete.
Neki vješaju ogavne zastave sa bijelim poljem, pod kojima su činjena neviđena zvjerstva nad nevinim ljudima, ponosni na njih.
Mutavci iz policije ne vide u tome ništa loše, pa dopuštaju da se ustaška zastava ponosno vijori u sred Zagreba.
Još samo da se magla spusti. 
Ionako u Splitu čekaju Maksovi mesari!
A znamo da su najbolja kolinja baš u zimska maglovita vremena!
Neki su se dosjetili pa bi cijelu obitelj poslali u Bruxelles, pod krinkom reda.
Neki bi se diskretno razdvojili od muža pa ga šalju u Bruxelles.
Neki bi baš htjeli riještiti svoj egzistencijalni status. Pa bi bili predsjednica, pa zastupnica u EU parlamentu, pa predsjednica vlade.
Dajte više, izaberite je, pa da više nekud ode i da nas ostavi na miru. Njena kako se to kaže “Startup stranka“, koja to baš i nije, nestala bi petnaest minuta po njenom ustoličenju u nekakvu, bilo kakvu fotelju. Jer fotelja je svrha.
Po modelu Sandre Švaljek. Egzistencija je jebena stvar, još kada nema znanja i ideje, ali ima volje…
Neki bi u Bruxelles, pa su se ozbiljno investirali u taj projekt, kupili u Offertisimi nekakvu sjeckalicu za povrće od petsto kuna i organizirali nekakvu tombolu ili takav neki kurac. Ne bi li izabrali sretnika.
Kome će dati tu sjeckalicu.
Za petsto kuna misle se popesti sa sedme stepenice na plaću i ostale prihode od osam soma eura.
Mjesečno.
Imam frenda koji je ćelav.
Svaki puta kada je igrao na tomboli po selendrama na teritoriju koji pokriva II izborna jedinica, dobivao je češalj.
Čudna koincidencija, kaj ne?
U Bruxelles bi i Šeki.
Ali, nema tamo dobrih gemišta. Pa nema smisla biti tamo i biti suh.
A i godine su nazočne.
Pa šalje u Bruxelles svoj klon.
Humanoidni robot model HDZ- RESS1.
Kao pilot projekt prve generacije samo izgledom ljudi, a robota u stvari.
Hladnih, proračunatih i bezosjećajnih.
Ako projekt uspije, a znamo svi da oće, jer ovo je zemlja glupana, ima u pričuvi još robota.
Robot model HDZ-MAR-MIL već je spreman uklizati u igru, ravno u cjevanicu svakom Hrvatu.
Pa će ponosni očevi robota, samo izgledom ljudi, Vlado i Yutel uz cugu evocirati uspomene na udbaške dane.
Slatko, kaj ne?
- Vezano uz temu -
