Oni su bili smješteni u Dvoru na Uni radi napada HV na Petrinju. Stanovnici Dvora otišli su u zbjeg, sa njima su se danski vojnici koji su čuvali zgradu škole, a jadni nemoćnici su ostali u zgradi škole. Dan kasnije došli su nepoznati vojnici i za petnaest minuta pobili nemoćne ljude.
Devet civila – nemoćni u invalidskim kolicima i psihički bolesnici, od kojih je osam bilo srpske, a jedna žrtva hrvatske nacionalnosti – hladnokrvno je pobijeno 8. kolovoza 1995. godine u zgradi osnovne škole u Dvoru na Uni, dok je njih troje odvedeno u nepoznatom smjeru.
Oni su bili smješteni u Dvoru na Uni radi napada HV na Petrinju. Stanovnici Dvora otišli su u zbjeg, sa njima su se danski vojnici koji su čuvali zgradu škole, a jadni nemoćnici su ostali u zgradi škole. Dan kasnije došli su nepoznati vojnici i za petnaest minuta pobili nemoćne ljude.
Ugasili su devet života.
Noževima, pištoljima i automatima. Pobili nepokretne ljude.
Godine su prolazile, nikome ništa.
Sve tri vojske koje su se tamo motale, odbile su priznati svoju sudjelovanje u zločinu.
Puno godina kasnije, vojnik danskog bataljona UN Jan Velendorf, progovorio 2011. godine za list BT iz Kopenhagena o tome što se dogodilo u Dvoru 8. kolovoza 1995. godine.
Nakon šesnaest godina.
Tadašnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, zagrebački profesor Žarko Puhovski, za zločin je optužio srpske snage, tvrdeći da hrvatske snage osmog avgusta nisu bile u Dvoru.
Večernji list objavio je da su za zločin krivi pripadnici Petog korpusa bosanske armije.
RTS je svojim istraživanjem ustanovio da su na tom mjestu toga dana bili pripadnici HV-a, a da je zločin o kojem je pisao Večernjak uistinu napravila Peta bosanska armija, ali dan kasnije, dvadesetak kilometara dalje od Dvora, pozivajući se na službenu bilješku danskog UNPROFORA
Pored glavnog ulaza leži ranjeni hrvatski vojnik. Doziva pomoć. Hrvatski bolničar koji je pristigao prilazi nama. Mi pokušavamo dobaciti mu zavoje i morfij. On ih uzima i odlazi.”
Sve je to snimljeno na videosnimku danskih vojnika.
Na snimci se vidi opisano, ali se nigdje ne vidi radi li se uistinu o hrvatskom vojniku.
Časopis Zrin u članku koji opisuje događaje za vrijeme Oluje tako navodi izjavu jednog od vojnika HV-a.
“Zahvaljujući prisebnosti zapovjednika Ciprića i njegovu odličnu poznavanju terena izbjegnuti su veliki gubici i sa samo jednim ranjenim bojovnikom zauzeti su položaji u selu Zamlača (naselje u Dvoru), dok oko osam sati nije stigla glavnina naših napadnih kolona i izvršen kontraudar.”
Dakle, uistinu je posve nejasno, tko je pobio nemoćne ljude i napravio strašan zločin.
Pa je dokumentarni film “15 minuta – Masakr u Dvoru” u dansko-hrvatskoj koprodukciji, koji je nakon premijere na Sarajevskom filmskom festivalu, prikazan na festivalima i televizijama diljem svijeta izazvao je brojne kontroverzije. Film optužuje Hrvatsku vojsku za počinjeni zločin.
Ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra Hrvoje Hribar, gostujući tada u Dnevniku 3, rekao je kako je to trebao biti film o pasivnosti UNPROFOR-ovog danskog bataljuna.
Scenarij je u mnogome drugačiji od onoga kojeg smo mi odlučili sufinancirati. Prema njegovim riječima, u distribuciju film je pušten nezakonito. Na inzistiranje voditeljice zašto HAVC nije reagirao nakon prikazivanja na Sarajevo film festivalu, Hribar nije dao konkretan odgovor. Ustvrdio je da je zaustavljena njegova daljnja distribucija. Film je kasnije mijenjan, ali je odjek ostao. Ružna mrlja na licu.
Na kraju filma u odjavnoj špici naveden je Saša Kosanović – Researcher. Osoba koja traži podatke.
U to vrijeme, snimanja i prikazivanja filma, Saša Kosanović je bio zaposlenik na HRT.
Protiv Kosanovića je, kada je pukla bruka oko filma, potegnut stegovni postupak, Kosanović se po tom pitanju očitovao pa je poznato da mu je ovaj posao ponudio njegov tadašnji nadređeni, sada već bivši urednik HTV-ovog Dokumentarnog programa, Robert Zuber, ali nije poštivana formalna procedura, da Kosanović smije sudjelovati u projektima izvan matične kuće, jer je Zuber to naredio usmeno, a nije potpisao.
Dakle, radi čistog Zuberovog šlamperaja, Kosanović je popio otkaz.
Povod cijelo situaciji je bilo pismo HRT ovog novinara Dražena Majića koji se raspisao na sve moguće adrese, pa navodi da je film koji govori o smaknuću devet civila, psihičkih bolesnika iz bolnice u Petrinji, „propagandni uradak Save Štrbca“, srpskog odvjetnika i nekadašnjeg suca zadarskog Okružnog suda. Na koji način je takva „zavjera“ mogla biti izvedena u danskoj produkciji pitanje je kojim se nije previše zamarao već se radije zadržao na „domaćem“ terenu optužujući Roberta Zubera za sumnjivu suradnju i pogodovanje Nukleus filmu koji je koproducent spornog dokumentarca. Spornog valjda je jer se u njemu pojavljuju i hrvatska i srpska strana koje se međusobno optužuju za ovaj zločin čiji počinitelji nisu otkriveni ni nakon 20 godina.
Kao što vidite, svašta tu ima.
Pravi pisani uradak u stilu duha koji vlada u Katedrali duha.
Čiji je Majić jedan od njegovatelja.
I sada, je eto, nakon dvije godine, sud odlučio Sašu Kosanovića vratiti na posao.
Na HRT.
Jer je otkaz bio neosnovan. Dan seljački, neosnovano.
Uz pripadajuće troškove, zaostale plaće, zatezne kamate.
Čovjeku je sjeban život. Teško sjeban!
Nakon dugogodišnjeg rada na televiziji, bacilo ga van ko da je zadnje govno.
Kao i uvijek kada je čovjek u govnima, ostavili ga prijatelji. Okretali leđa.
Ko da je on pobio one u Dvoru.
Ili ko da je bio pisar na sudu u Zadru kod tog Štrpca.
Jer šef nij potpiso papir.
Jer je nekakav Savo Štrbac bio negdje nekakav sudac, sve je to povezo taj Majić.
I nikome ništa.
Budaletina koja je otkaz potpisala, mrtva hladna će slegnuti ramenima. Njemu ni iz džepa ni u džep.
A trebalo bi! Iz džepa!.
Taj Majić će i dalje pisati pisma.
A Saša Kosanović će šutjeti. Tih i prestrašen, jer kada je otišao HRT je već bio pakao, a vraća se, ma sve ga je strah pomisliti u kakvu se firmu vraća.
Možete li zamisliti, kako će reagirati čuvari digniteta međunožja udovica Domovinskog rata, kada Saša Kosanović, ispravan novinar, vrlo vjerojatno krivog imena i još krivijeg prezimena, prekorači portu HRT-a?
Hoće li ga bar nabiti na ražanj? Jer je kriv, za sve! Ali baš za sve!
