Kad si bogat najmanje ko Džajić, a u glavi ti žešći propuh, oluja svih oluja, onda kada pišu o tebi, novinari ti vrlo nježno i pažljivo tepaju, da si ekscentrik.
Pa piše često ekscentrični milioner, napravio ovo, napravio ono. Popišo se po rođendanskoj torti nekakve celebrity fufe.
E, a kada imaš bitno manje love, ali si medijski eksponiran drek, a u glavi ti žešći propuh i prolom oblaka, onda si recimo kontoverzan.
Ali, ako si samo Joso Kleković, prodavač salame u trgovačkom lancu Studenac, a u bulji ti propuh, prolom oblaka i puran istovremeno, jebiga, onda si samo lud.
Čitam sada članak o ekscentričnom glumcu Božidaru Aliću.
Novoj žrtvi sustava, napose pravosuđa.
Naime, pred dvije godine dotični kontroverzni glumac davao je izjave po novinama i portalima koji su se htjeli sa njime družiti, da je njegovo životno djelo gotovo, napisano, na finom pergamentu obrubljenim hrvatskim pleterom, pisano guščjim perom, umakanim u odležani Badelov vinjak Zrinski. Odležan pet minuta, brzo hlapi.
Kada je životno djelo bilo gotovo, trebalo je riješiti samo nekoliko sitnica.
Na primjer, financijsku konstrukciju.
Naravno da je to najmanji problem za domoljubne pothvate.
Lijepo na fejsbuku napišeš da je smisao tvog života ispisan odležanim Badelovim vinjakom Zrinski. Odležan pet minuta, brzo hlapi, na pleterskom pergamentu, ali da je to tvoja intimna tajna, koju bi vrlo rado podijelio sa cijenjenom publiko, samo da skupe lovu.
Za još tinte. Jer kada imaš tinte, uvijek imaš što za reč.
Jebeno je to. Poštovatelji njegove čuvene misli Bez lustracije, nema ni Croatie, skupili su lovu u taj čas.
Bilo je tu ojrića iz Njemačke, kanadskih, australskih dolara, konvertibilnih maraka.
Ali, jebi ga, love ima, ali nemre se cijenjeni publikum smjestiti na neku livadu i slušati životno djelo Božidara Alića. Dmoljubi su to. Nisu to, partizani, puj puj.
Treba još i dvorana.
Recimo, ni Vatroslav Lisinski nije loš.
Doduše mala dvorana, ali opet, dobro je.
Podigneš cijenu ulaznica i skupiš love ko da si bio u velikoj, ionako je predstava za biranu klijentelu, redovite konzumente Alićevih misli ispisanih na domoljubnom pergamentu, najfinijim odležanim Badelovim vinjakom, Zrinski, koji brzo hlapi.
Grad Zagreb je, brže bolje dodijelio dvoranu rečenom lustrantu.
Gratis.
Bez plaćanja.
Ono, nula kuna.
U cijelu se igru uključio neki Centar za poticanje stvaralaštva hrvatskih branitelja Gavran, ne znam, nije me nikad neko poticao da se bavim stvaralaštvom, pa mi je nepoznato zašto Gavran. Valjda zbog crnila? Veći drek u tom Gavranu je i onaj stručnjak za radijatore Alojz Tomašević, Casanova iz Požege.
Kao najavu kojom je vabio sponzore za financiranje monodrame (dakle tamo na pozornici sjedi, hoda, puzi, zavisno o tome koliko je najfinije tinte potrošeno) i kenja na pozornici sam, u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, koju je dobio od grada Zagreba gratis, davao je intervjue, pričao po televizijama i vabio donatore po fejsbuku, kao što vabe ostarjeli pedofili ili muškarci u haljinama male dječačiće. Trebalo je puno love. Neoporezovane.
Keša.
Pa nije lud plaćat porez tim komunistima nelustriranima, čak niti klistiranima.
Da bi pojačo dramaturški efekt, na fejsbuku je objavio i snimku petogodišnjeg sina koji ponosno, pravo ćaćino dijete, klikće Za dom spremni.
Čudi me zašto mu se sin ne zove Jure Rafael? Zajebo se Božo.
[embedyt] https://www.youtube.com/watch?v=ua2KD-xg9CQ[/embedyt]
Bilo je tu još raznih pokušaja prosvjetljivanja Hrvata, pa se na jadnog Božidara podigla kuka i motika.
U govnima se našao i grad Zagreb, koji je nečijim hirom dao dvoranu Aliću džaba.
Pa su povukli termine i tako naguzili domoljubnog glumca, jer su se Purgeri raspizdili kad su skontali da će se Božo Domoljub šetkati po pozornici u ustaškoj uniformi i svako malo pozdravljati sa Dom spremni. Podrigujući i štucajući domoljubno.
Naguzili su i ove iz Gavrana.
Što je strahovito razjebalo tankoćutnog i filigranski nježnog glumca.
Jebat će on njima mater i oca četničkog.
I njih će lustrirati.
Preko odvjetnika Mate Matića.
Pa je ta grandiozna monodrama, o patnjama demona zaključanih u glavi prepunoj kravlje balege, održana naravno, u Nadbiskupijskom pastoralnom centru Vijenac. dvadesetak metara od goroba Svetog Alojzija Stepinca? Nešto sam prespavao?
Kud će suza neg na oko.
Ko što bi Božo citiro najvećeg od svih Hrvata „Na ljutu ranu, ljuta trava“
Ako nema ljute trave, i travarica je dobra.
Lova bez imalo problema skupljena od pričuvnih domoljubnih fejsbuk pripadnika Minkenske bojne, Pukovnije Ante Pavelić iz Toronta, te Pukovnije Maks Luburić iz Canberre, ubrzo je velikom kreativnošću umjetnika potrošena za nabavku najfinije Badelove tinte Zrinski, odlične, ali jedino brzo hlapi.
Pa se dosjetio daj Božji darak i tužio sudu grad Zagreb.
Zbog izmakle dobiti.
Računo je, da bi domoljubna publika za slušat i divit se naočitom Boži dok štuca i podriguje Za dom spremni, trebala platit barem osamdeset tisuća kunića za ulaznice.
Ali, tužio je, bivši partizan iz prijeratnih filmova i još trideset tisuća kuna na ime duševnih boli.
Uglavnom, sud je sve to odbacio, jer nema dokaza.
Ili tako nešto
Opet je hrvatsko pravosuđe pokazalo svoje pravo lice.
Lice Jugoslavena koji eto nisu lustrirani. Jer nikada nisu dali Boži da ih lustrira.
Ali, ja bih se osvrnuo na ovu drugu tužbu.
Za duševne boli.
Čovjek je tužio grad Zagreb, tvrdeći da je duševno bolestan. Pati od duševnih boli.
Duševne boli se liječe na klinikama za duševne bolesti, takozvanim ludnicama.
Ne znam tko je sudac, a i način na koji ja pišem, mogao bi me dovesti u opasnost da nešto ne bubnem, pa ne najebem.
Pa da nježno i obazrivo pitam.
Pa dobro gospodine sudija, ko je vama dao taj pravosudni ispit?
Imate li oči gospodine sudija?
Imate li uši?
Pa zar niste vidjeli i čuli na ročištu u Vašoj sudnici gospodina Alića?
Kakav kurčev dokaz više trebate?
Da je čovjek duševno bolestan. I to ne za jebenih trideset tisuća kuna. Bolestanje za brat bratu milijardu kuna.
Ko da i tikvi ima cijelu farmu pazinskih purana.
„Bijelih kristovim, kao hostija čistim, poput djevičanske boje prvog polja na svetom hrvatskom grbu“ kako deklamira Božo svoje dubokoumne tekstove napisane najfinijom Badelovom tintom Zrinski, koja brzo hlapi.
Od kojeg psihijatra trebate papir da je gospodin Alić duševni bolesnik?
Ha?
[embedyt] https://www.youtube.com/watch?v=ua2KD-xg9CQ[/embedyt]Sve je to jugokomunistička zavjera orjunaša, crvenih đavola, partizana, protiv domoljuba gospodina Alića.
Oni oko njega, poput bijelih miševa iscerenih lica plešu kozaračko kolo.
U cijeloj priči je svinjski postupak i tuženika, grada Zagreba.
Nehuman i nedomoljuban.
Dobro, dobili su spor, ne moraju platit ni tih osamdeset tisuća kuna što je tražio Božek, ni ti šesnaest tisuća kuna troškova suda, to će morati platiti Božji volek, koji će to namaknuti sa dan ili dva na fejsbuku. U ojrićima, kanadskim i australskim dolarima, ali prima on i konvertibilne marke.
Ali, zar ta nehumana komunistička neman koja rukovodi gradom Zagrebu nije mogla barem u jednom dijelu popustiti?
Barem malo?
Pa prepustiti gospodinu Boži gumenu sobu, na ime tužbe za duševne boli?
U Vrapču.
