Davno je to bilo. Godinu dana nakon odlaska Ive Sanadera. Bio sam predsjednik uprave jedne velike firme. Baš velike. Moj gazda, pragmatični HDZ-ovac u vrijeme vlasti HDZ-a, SDP-ovac u vrijeme vlasti SDP-a, a u duši samo obično govno, domislio se kako bi se ogrebao od države za nekakav bogati ugovor.
Danima se slagala prezentacija, elaborat je uvezan u kožu kako bismo ga predali nekakvom glavonji iz države. Naravno da je kupljen i poklon. Značajan. Imao sam ekipu mladih i nabrijanih stručnjaka, koji su složili ali izvrsnu prezentaciju. Elaborat je bio uistinu sjajan, zasnovan na odličnim rezultatima poduzeća.
I tako, osvanuo je dan. U naše poduzeće došao je nekakav državni tajnik za neki kurac.
Ljigavi slindro, znao sam da je star 28 godina, vodenastog pogleda, odjeven u savršeno Bossovo odijelo, na ruci Rolex Oyster Perpetual, diskretna značka HDZ-a na reveru. Čuo sam ga kako priča s nekim od mojih u predsoblju, glasno se smije i govori da on onako mlad iz principa ne radi s ljudima iznad 40 godina. Ušao je u sobu, sjeo je, sjela je cijela ekipa, dva tri pederčića s njegove strane, gel frizurice, skupa odijela, satovi.
Moj gazda sjedi do mene, osjetim kako se vrpolji, kao da vibrira, valjda se to prenosila vibracija brojača novaca koja mu je u glavi već naveliko radila, prebrojavajući novac koji će mu omogućiti ovaj Ljigavi Slindro.
Prije dolaska Ljigavog Slindre, nazvala je nekakva gospodža iz ministarstva i upozorila da je gospodin državni, pa još k tome tajnik strašno antiprotivan pušenju, nemoj da bi neko zapalio.
Nakon par riječi, predložio sam Gospodine tajniče, mogli bismo vam prikazati prezentaciju, a evo ovdje i elaborat. Pogledao me hladnim prozirnim gušterskim pogledom i prezirno prosiktao Ne zanima me ni prezentacija ni vaši elaborati, to su budalaštine.
Uzdahnuo sam duboko, zapalio cigaretu, pederčići u odijelima su me zapanjeno gledali, otpuhnuo dim u facu Ljigavom Slindri, i glasno protisnuo Dečko moj, napuši se ti meni kurca.
Ustao sam, pogledao gazdu koji je bio na rubu suza, izašao van. Kasnije mi je uručen izvanredni otkaz ugovora o radu. Nikada mi nije bilo žao.
Grebator koji je ljetovao na Brijunima za sedam kuna na dan s cijelom obitelji. Tip koji se nije libio lokati cugu koju su plaćali oni koji nemaju. Runde taj nije vraćao.
U ovoj socijalnoj državi institut izvanrednog otkaza ugovora o radu baš i nije rijedak. Nadrkani poslodavci iživljavaju se, pa se razbacuju otkazima. Izvanrednim. Kada ti ga smjeste, postaneš građanin drugog reda. Nisi imao pravo ni na što. Niti na naknadu na burzi, pa si mogao živjeti kao pas, bez ikakvih primanja. Tužio si firmu, lopovi suci rastezali su ročišta da bi nakon sedam osam godina bio vraćen na posao, a firma je morala platiti sva tvoja primanja uvećana za zatezne kamate. ponekad Preko devedeset posto otkaza po sudskoj statistici dodijeljeno je ili bez veze ili loše (obično van roka od 15 dana). Dakle devedeset posto ljudi unakaženih otkazima živjeli su kao psi sedam osam godina, radi nakaradnog pravnog sustava, ni jedan ministar, ni jedan saziv sabora nije na tome poradio.
Jer su svinje. Koje boli kurac. Bitni su sami sebi.
Dakle, nisam radio dulje vrijeme, bio sam na burzi.
Zalihe su se istrošile, advokati su vukli svoje, uistinu sam oskudijevao u svemu. Sedam cigareta na dan, treći dan šest. Kutija u tri dana.
I tako, šećem ja kvartom, sedam kuna u džepu, sjesti ću u kafić, naručiti kavu i čitati novine. Ulazim u kafić, na vratima Nenad Stazić.
Saborski zastupnik, neto vrijednost 17.000 kuna.
O stari bok, kako si? Bilo je oko deset sati, Nenad je bio onako, taman. Niti trijezan, a niti pijan ko živina.
Odi stari, daj popit ćemo piće. Ja muljam, žuri mi se, ne mogu, serem svašta, jer nemam ni u ludilu za vratiti rundu.
Ma daj, samo jedno piće, i s vrata viče Dva viskija.
A u pičku materinu. Nagnuo se na šanku, pita kako sam. Ja mu ispričam, ne radim, nemam nikakva primanja, živim loše. On s razumijevanjem kima glavom, tapša me po ramenu, Vjeruj mi, biti će sve dobro. Konobar, još dva viskija. Ja se branim, a lopina konobarska donesi viskije. Pričamo još malo, zazvoni telefon, on se javi, priča kratko.
Stari, ja moram ići, riješi to, hvala na piću!
I odleluja posrćući.
Prvi puta, a i zadnji puta bio sam zapisan u nekakvu teku. Na pola sata, novac sam posudio da bih pratio Nenadove viskije.
Socijalno osjetljiv čovjek. Socijaldemokrat. Zakonodavac.
Nenad Stazić je u mirovini. Nakon 142 mandata provedena u Saboru, čovjek koji kunu potrošio nije na cugu, a ne postoji trenutak kada je bio trijezan. Umjesto u Saboru bio je inventar Kod Draška, pijano mahao rukama. Ja ga više nisam poznavao.
Grebator koji je ljetovao na Brijunima za sedam kuna na dan s cijelom obitelji. Tip koji se nije libio lokati cugu koju su plaćali oni koji nemaju. Runde taj nije vraćao.
Pijanac bez kodeksa.
Izbačen je iz partije, naravno, radi duga. Nije plaćao članarinu stranci koja mu je omogućila lagodan život bika na gmajni.
Znam ja da njega za to boli kurac.
Ali mene veseli. Jako veseli!
