Strašno volim svoje Grammar Nazije. Moje lektorice, nadrkane babe, kratko fitiljne, uvijek kritične. Takve majka rađa samo dva puta. Čestitke gospođi mami i gosparu tati, a i strikanu Ivi iz Mokošice.
Javila mi se porukom danas, valjda sam joj dopizdijo više u kućnom zatvoru, dopizdili joj moji kazamatski dani, redakcijska lektorica Brunhilda.
I u poruci piše, kratko i jasno…
Vrijeme je da se krene.
Vrijeme je da se krene.
To obožavam kod nje. Šuti. Šuti. I onda još šuti. Šuti i kad je gladna. Šuti i ispravlja jezične bravure nepismenih klipana, pa opali sve u par riječi.
Noćas je moja tuga
poprimila ljudski oblik
otvorio sam oči
ispred sebe ugledao svoj lik
pružio sam si ruku i rekao,
hajde vrijeme je da se krene
