Riknula trafostanica
Malo mjesto u kojem ja ljetujem svake godinama ostajalo je bez struje na dan 27.07. sada u ovoj državi, dan nestanka struje pomaknuo se na dan proslave godišnjice Oluje.
U malenom mistu skupi se petnaestak tisuća turista, svi oni piju hladne pive, vodu, sokove, ložu kugletine sladoleda, a boga mi jedu i pečeno. Lade se jaja u klimatiziranim prostorima cijeli dan. Navečer u tom mistu godinama gostuju nekakvi sedmorazredni sastavi koji nisu dobili angažman čak ni u Đevrskama, pa su lokalni mudraci i baje zaključili da je to idealan bend za zabaviti trbušaste turiste treće kategorije u japankama iz Offertisime, turistički profil tog Malog mista.
Pa trafostanica koja je projektirana da zadovolji potrebe oko dvije tisuće domorodaca, prdne svaki puta taman kad podnapita publika na rivi zatuli Opet će nas zagrljene naći skupa zora bila. I onda mrak. Blažena tišina. Jerbo riknula je trafostanica, radi preopterećenja mreže.
Ovo je članak o preopterećenju. Mreže. Infrastrukture.
Mi smo teško društvo, projektirano za samo lagano opterećenje, pa svako malo sve ode u kurac. Realno, kakvo opterećenje može izdržati Vlada u kojoj sjede nekakvi Jaglaci, Marije i Danomiri? Ekipa je to koja ne bi mogla voditi niti poljoprivrednu zadrugu u Donjoj pripizdini. Kakva je izdržljivost infrastrukture države u kojoj su evidentni tupani izabrani na mjesto župana? Kakva je izdržljivost države kojoj u parlamentu sjede Drele, Batarelo, Đakić, Zekanović i ostala moralna i intelektualna klatež?
Cijele dane gledamo izvještaje iz Ukrajine. Ukrajinci pobjeđuju a Rusi napreduju.
Cijele dane gledamo izvještaje iz Ukrajine. Ukrajinci pobjeđuju a Rusi napreduju. Bezbrojne sankcije su uvedene, rubalj je stabilan. Ko tu koga? Priznam, više ništa ne pratim, a li kad smo već kod priznanja, priznam da sa strahom otvaram i ormar u svojoj sobi da mi ne iskoči onaj Zelenski u svojoj zelenoj majici i zadere se da mu dam. Ne znam kaj, ali moram mu dati.
Ljudi ginu u Ukrajini, ostali su bez krovova nad glavama, ruku, nogu, ostali su kljasti, usudio bih se reći, jer su prema mom sudu previše vjerovali lupanju po ramenu Amerikanaca i Europskih unionista. Pregovaralo se nije previše, a sada se ratuje, pregovara se nula bodova. Sva ta agresija provodi se nad zemljom koja je bila žitnica Europe. Nekada smo imali žitnicu Jugoslavije, sada nema Jugoslavije, ali nema ni žitnice. Nekada smo imali i svoju naftu i svoj plin, sada su to mađarska nafta i mađarski plin, makar se buše u Hrvatskoj. Ta činjenica je svakako značajan dragulj u kruni hrvatske samostalnosti.
Nekada smo imali i svoju naftu i svoj plin, sada su to mađarska nafta i mađarski plin, makar se buše u Hrvatskoj. Ta činjenica je svakako značajan dragulj u kruni hrvatske samostalnosti.
Hrvatska je izvoznik svoje nafte, a uvoznik mađarskog benzina iako je Tito izgradio rafinerije.
Hrvatska nafta izvozi se u Mađarsku, Mađari proizvedu benzin, njihovi Pište bačiji kupuju bengu po sedam osam kuna, a pametni i ponosni Hrvati po četrnaest kuna. Po ekonomskoj teoriji poznatoj KTKJ. Ko tu koga jebe.
Mi smo vrlo principijelna zemlja, pokazali smo to po pitanju nafte i plina. Svi se nekako snalaze, dogovaraju s Putinom ispod stola, ali mi smo ponosni i časni. Ponosimo se činjenicom da smo garant energetske sigurnosti Mađarske, one u kojoj je cijena benzina jedan EUR dok jamci plaćaju dva. Nekakav ozbiljan akcijski plan na nivou EU ne postoji, a i da postoji, siguran sam da bi ekipa, koja vodi državu samo pokorno sagnula glavu, kao i uvijek kada je Europa u pitanju.
U svakom slučaju, najebasmo.
Pitam se tko će moći napuniti rezervoar goriva i otići na more, jer, cijena goriva pojede sve ostale troškove, režija, hrane. A bez rezervara goriva nemreš otić na more. Kaj ne? A ne otić na more, znači i manje love u kasi zarađene turizmom.
Ni škrtim strancima neće samo tako lako biti doći do mora.
A kad se, ako se svi sjate na more, onda treba i jesti. Treba jesti i kruh. Koji se prouvodi iz pšenice. Optimisti barataju brojkama od oko tri miliona turista, na četiri miliona Hrvata, sve skupa sedam miliona ljudi koje treba nahraniti.
Pa će riknut infrastruktura, ko u mom malom mistu dok pjeva sedmerorazredni sastav na dan Oluje
Sučime prehranit tolike milione ljudi? U dućanima neprekidno podižu cijene kao nekad u vrškovima inflacije. Manjak hrane uzrokuje rast cijena hrane, naravno. Kupovati ćemo vrlo skupu hranu, da bi spasili sezonu. Hrana neće poskupiti samo restoranima uz obalu nego svima nama. I Purgerima i onima u Gospiću, Velikoj, Kumrovcu.
Hrane neće biti, pametni i bogati će se snaći, a budale i nesposobni će gladovati, ako će je i biti, nećemo je moći kupovati, jer će troškovi vrlo visoki života izazvani visokom cijenom energenata, onemogućiti da kupujemo i osnovne namirnice.
Najveći gubitnici biti će one budale koje u svakoj krizi kupuju bale toalet papira. Jer, kad se slabo jede, tanko se sere. Na dupetu će imati paučinu. Ali punu dnevnu sobu guzic papira.
Sve u svemu, budućnost nam je bistra poput gnojnice što teče iz štale.
Ni malo me ne ohrabruje činjenica da na rješavanju problema u poljoprivredi radi potkapacitirana ministrica Marija Vučković. Niti što nas od bliskog rata brani Jaglac Banožić, čak ni što u najkompliciranijoj situaciji u zadnjih tridesetak godina o rješavanju problema pregovara Grlić Radman, koji bi od tri provjerene ovce, dvije izgubio. O energetici brine Dubravko Filipović, koji ne kuži da je živ.
Niti vazalski odnos prema meni oduvijek mrskim Mađarima ne veseli me ni malo.
Bauljamo na dno ponora.
Sve u svemu, budućnost nam je bistra poput gnojnice što teče iz štale.
