Happy Prince
High above the city, on a tall column, stood the statue of the Happy Prince. He was gilded all over with thin leaves of fine gold, for eyes he had two bright sapphires, and a large red ruby glowed on his sword-hilt.
Tako smo nekada kod moje ambiciozne profesorice iz engleskog morali bubati napamet. Sretnog princa. Nisam siguran kako ide dalje, godinama je sve nekako izblijedjelo, ali, ovoga se sjećam. U sred noći. Naizust.
Visoko iznad grada, na visokom brdu, nalaze se dvori Sretnog princa. U sred guste šume, jeleni, ima i albino jelena, bijelih, pauni okružuju dvore. Veličanstveno šuškanje lišća dok se šeće šumom. Sve je nekako, kao u Raju.
Ovo je storija o Sretnom princu, predsjedniku Republike Hrvatske. Prva glava države, nije baš da je neka država, ali ipak, na papiru piše da jest. Negdje piše i da je samostalna, koliko samostalna može biti nakon usklađivanja stavova s EU, vojska je samostalna, ali usklađena s NATO savezom. A predsjednik takve države ima ovlasti otprilike kao predsjednik kućnog savjeta Mamutice.
Predsjednik države ima i ured, ima sve te kerefeke kako treba i bit. Vozače, vojsku koja ga čuva. Sve je ko na dvorcu Trnoružice. Ima i kuhare. I vinske podrume. Ceremonijal majstori sada se zovu protokol. Ima i dvorske kancelare, koji se sada zovu predstojnici svačega. Ima i savjetnike. Možda ima i pokoju dvorsku ludu. Ne znam.
Stao sam, zapalio cigaretu. Udahnuo. Provjeravam na web stranici, uistinu ima savjetnike. Za svašta.
Savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost, Savjetnik za vanjsku i europsku politiku, Savjetnik za politički sustav i civilno društvo, Savjetnik za ekonomiju, energiju i klimu, Savjetnik za obrazovanje, znanost, kulturu i mlade. Savjetnici pak imaju kabinete. Kabinet za ovo, kabinet za ono.
Baš ko prava država, baš ko pravi predsjednik. Kao da gledam House of cards. Samo, siguran sam da tamo na dvoru Sretnog princa nema podjebavanja i podmetanja ko u seriji, sve je idealno, kako i treba biti kad je Hrvatska u pitanju.
Jer ovdje u Hrvatskoj je savršeno samo nesavršenstvo.
Lijepo je biti savjetnik Predsjednika Hrvatsk. Mislim da je to ljepši posao od posla službenika sigurnosti koji preko kamera gleda kabine za kupce u dućanima Agent Provocateura.
Kako i spada za lijep posao kapne i lijepa plaćica, ziher više od petnaest somića kunića, iliti dvije tisuće ojra, redovita, moš popit tri butelje vina, a da ti nije frka, jer imaš vozača. Moš otić i moš doć kad ti se prohtije, ako ti se baš prohtije Ma sve u svemu divota. A najvažnija je, svakako ona narodna mudrost:
Pametan čovjek savjeta ne treba, a budala ga ne sluša. A ti savjetnik
Predsjednik Milanović je na polovici mandata. Morat ćete ga trpit još dvije i pol godine. Ako Bog da i sreća junačka, onda sedam i pol godina. U dvije i pol godine, nema što nije dirnuo. Nema teme koju nije kako se to kaže otvorio. Mnoge javne njuške dobile su od njega odjeb. Mislim da je izraz posve prigodan. U kampanji su ga reklamirali kao Predsjednika s karakterom. Babe iz cijele Hrvatske gurale su se ne bi li ga primile. Za ruku naravno. Ne bi li ga dodirnule, slikale se s njime. Putovalo se iz grada u grad samo da se bude uz njega. Sjećam se, ja sam u kampanji osmislio slogan Grgljaj i šuti!, a stožeru sam savjetovao, svaki puta kad zine, da mu daju bočicu vode. Pa da pije. Da ne govori. I da će pobijedit, bez ikakve frke. Jer, Kolinda je govorila.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON SPOTA IZ KAMPANJE
Ako već govori, onda neka ga puste. I kad izdahne na kraju govora, da ga odvuku. Jerbo će zajebat. Uvijek zajebe zadnjom rečenicom. Onom dodatnom. Zajebe i ode.
Izraz zajebe upotrijebio sam namjerno, radi vas, da shvatite što mislim, ja ne mislim da je zajebo, ali percepcija javnosti više-manje je takva.
Zoran Milanović je čovjek odrastao u ne malo ružičastom okruženju zagrebačkog Trnja. Gdje je cesta okrutna. Moraš naučiti preživljavati. Oštar jezik, oštre šake. To je način. Prodaje magle nema. Govori jezikom ulice. Što neprijatelji proglašavaju katastrofalnim, jer naravno, konačno nekog političara ulica razumije. Puk. Narod. Građani. Seljaci. Nema nedoumice. Razumiju svi osim vječitih političkih komentatora, koji su svoje stavove pokazali 1971. Razumiju svi osim novinara portala iz meni nepoznatih, naravno, ako bi se zajebavali, razloga imaju zadatak izvrtati njegove riječi, dok o kriminalu koji se kotrlja državom poput lavine desetljećima, baš i ne pišu.
Predsjednik s karakterom
I takav je ostao. Predsjednik s karakterom. Nisu rekli kakvim. Ali, karakter on ima, kakav, vidite sada. Jebati se ne da. Reagira na lopovluk i nepravdu, a raspizdi ga ljudska glupost. Lagali nisu, kao što nisu lagali ni Plenkovićevi PR magovi riječju Vjerodostojno. Vjerodostojan je dijelu građana ogrezlom u kriminal, korupciju, nepotizam.
Ali, unatoč stotinjak i više zaposlenih u dverima visoko nad gradom, on je sam. Sam je ko prst. Gledajte ga na televiziji. Gledajte ga dok gaca negdje po Hrvatskoj. Uz njega Jelić ili Šimunić, nekolicina tjelohranitelja. Isprsi se i šiba rafale. Gledajući malo u kameru i šarajući pogledom po novinarima koji čekaju nove rečenice koje će staviti na naslovnice. Pogledom drsko govori Pucajte! Čekam vas. Sarkastičan osmijeh na kutku usana.
Pale je sam na svijetu. Ma znam, ima on snage i energije više od sviju zajedno, ali…
U televizijskim emisijama vrte se njegove izjave, portali plaćeni da bi mu se izrugivali marljivo rade svoj posao. Njegove čak i vrlo jednostavne rečenice izvrću se. Pravobraniteljice se čude ko njuferice kurcu što je on nekakvom đikanu rekao Operi se, u moru. Izvrće se da je tim riječima uvrijedio cijelu nacionalnost. Iako je razgovjetno obratio se čovjeku u jednini. Nije rekao Operite se. A ja mislim da je krivo reko, trebo je reć U oceanu. Jerbo, more za to oprat premalo je.
A savjetnika nema u javnosti
Bit je, da se u javnom prostoru stvara loša slika o predsjedniku. A savjetnika nema u javnosti. Nema savjetnika za vanjsku politiku da u televizijskim emisijama pojasni predsjednikovu politiku. Nisam vidio savjetnika za nacionalnu sigurnost kako tumači i svjedoči o katastrofalnom stanju u vojsci, uzrokovanom Banožićevim neradom, nemarom i neznanjem. Sve teme koje je otvorio, sve teme pokrivene su savjetnicima. Onima koji političke emisije o tim temama, u kojima sudjeluju vječiti politički stručnjaci, koji bezočno izvrću Predsjednikove riječi, stvarajući lošu sliku u očima građana, gledaju s kauča, u pidžami, pijuckajući čašu finog vina. Kao da ih se to ne tiče.
Da se vratimo na Pametan čovjek savjeta ne treba, a budala ga ne sluša.
Sviđa mi se taj posao savjetnika Predsjednika Republike Hrvatske. Mogu li ja biti savjetnik Predsjednika Republike, gdje se predaju molbe?
