Ambicija za biti nešto
Poznam čovjeka koji se javlja na natječaje. Sjedi na poslu, pristojno plaćenom, svakako previše za ono što stvarno radi. Svako jutro prvo pročita horoskop, da vidi kakav će mu biti dan. Onda pregledava popis onih koji više neće ići u Graz, osmrtnice.
Pa otpije gutljaj kave, stavi papir kraj novina, čita oglase za posao, sve traži slovo D. Direktor. Ni više ni manje. Pa kad vidi, odmah na papir upisuje firmu.
Ponude su već napisane, samo mijenja ime firme koje ubacuje u prožvakanu frazu kako je uvjeren da je baš on taj koji će firmu izvesti iz govana.
Sjećam se, tražio se generalni direktor jedne velike firme, on je nekako bio siguran da će baš on biti izabran, pa je kupio i dva tri odijela, da se na poslu pojavi kao pravi čovjek.
Muke izmučenog Andreja
Nadljudski su napori vrijednog i dragog nam Andreja Plenkovića koji ovih dana, izmučen brzoprolaznom koronom, između dvije tablete Ivermectina kopa po džepovima, pretresa džepove hlača po ormarima, vadi izgužvane ceduljice na kojima piše: deset jaja, litra mlijeka, Zdenka sir, Franckova kockica, bijeli kruh, pa ih bijesno baca, jer to nije to, to je već kupio.
Traži cedulju s popisom ljudi, traži po džepovima imena članova uprave INE, kako bi zamijenio trule milionare koji su sada u upravi, a koji kurcem nisu makli kako bi spriječili poprilično veliku krađu koja je isplivala na površinu pred mjesec dana.
Ovo sam lijepo rekao, zar ne?
Nije mi ni na kraj pameti napisati što mislim o njihovoj upletenosti u tu krađu, pa da me oni onako iz zajebancije vucaraju po sudu. Općenito, ovih dana mi podosta prijete advokatima.
Čak mi i advokati prijete advokatima. Znači li to da su oni loši advokati, kad moraju uzet advokata da me tuže? Naravno da znači.
Jučer su objavili imena novih članova Uprave INE, s hrvatske strane. Trojicu. Tri mušketira koji bi se trebali boriti protiv mađarskih zavojevača.
Dvojicu od njih sam sretao, doimaju se kao ljudi koji posao znaju, vrijedni, pametni, a davno sam čuo da nisu ljepljivi.
Baš sam se bio čudio, jer se ekipa koja je predložena ne uklapa u sliku kakvu imamo o HDZ kadrovima. Ljudi koji znaju, stručni su i nisu skloni lopovluku.
Trajalo je, manje od jedan dan.
Jer, HDZ naprosto, ne može pošteno i znalački.
Pa će opet posegnut u svoj bunar koruptivaca.— Spectator (@SpectatorHR) September 20, 2022
Kako će HDZ imenovati tipove koji ne kradu?
Začudilo me to, kako će HDZ imenovati tipove koji ne kradu, koji znaju, koji su vrijedni, na mjesto članova uprave INE? Pa to bi se kosilo, jako kosilo s cjelokupnim modusom operandi pravomoćno osuđene zločinačke organizacije. Na čelo krave muzare staviti poštenjake?
Ali, nije trajalo dugo. Samo jedan dan. Pa su ti koji znaju, koji su vrijedni i koji ne kradu, rekli, Fala ja ne bi.
Iskreno, začudilo bi me da to nisu napravili. Sjećam se, bilo je tome nekih petnaestak godina, jedan meni drag čovjek, s kojim sam se podosta družio na početku moje poslovne karijere, ponudio mi je mjesto direktora jedne velike državne firme. Za stolom u hotelu Dubrovnik, onako ležerno, kao da mi je ponudio cigaretu. Pogledao sam ga, uzdahnuo duboko i pomislio, vrijeme je da naše prijateljstvo prekinemo, pa sam ga lijepo upitao: Znači li to, ako prihvatim, da ću za mjesec dana ili dva, dobiti fakturu na desetak miliona kuna, koju ću morati platiti, bez da pitam što je to? Pa makar da je na njoj navedeno da se odnosi na brojanje golubova na Trgu bana Jelačića?
Nijemo je kimnuo glavom. Zahvalio sam, prijateljstvo nije prekinuto, ali smo postali samo znanci.
Nedugo nakon te kave, eksplodirala je Fimi media, direktore poduzeća vodili su danima pred kamerama u zatvore, a debeli policajci nosili su iz njihovih stanova i ureda monitore, tastature i miševe kao dokazni materijal. Gledao sam i pomislio, ne samo jednom, Evo, i ti si mogao biti ovdje.
Uvijek sve ima svoju cijenu
Sve košta. Uvijek sve košta, svaka usluga ili nenadana prilika koju ti netko da, uvijek košta.
Pitanje je samo jedno, gdje naći čovjeka koji će svojim imenom, karijerom, čašću, znanjem, pristati uhvatiti se u kolo s HDZ-ovom mašinerijom lopovluka. Oni koji nešto vrijede, teško da će pristati. Teško da će pristati stati na čelo poduzeća oko kojeg se vode podle političko kriminalne igre. Dovoljno je baciti oko na sudbinu rafinerije, zatvorene, a okolnosti zatvaranja blago rečeno, nejasne su.
Prije svega, nejasna je uloga Vlade, premijera Plenkovića i ministra, tada, Ćorića. Ovog siromaha koji je sada ministar ni ne računam za ozbiljno. On uloge nema, on samo izvršava što mu se kaže.
Po meni su rješenja za INU samo dva.
Prvo je, da ponudim gospodinu Plenkoviću ime i prezime onog tipa s početka priče, koji se javlja na mjesto direktora kad god to uzmogne. On bi garant pristao od prve. A i bogaćenje mimo plaće nije mu mrsko ni strano.
I drugo rješenje je pred nosom.
U INU neće niko.
Ali hoće Niko Dalić.
A i Hanuma mu, vjerojatno ne bi odbila. Pa da sve ostane u obitelji.
