Trideset jedna godina je od kad sam se vratio.
U Zagreb.
KiŔni sivi dan plakao je gorko. Trideset i jedna godina. Ja sam svoje boli, svoje strahove proživio. Jer sam preživio, a oni su ostali tamo. Vratio sam se, bez imalo mržnje ni prema kome.
Ali s ogromnim prezirom. Koji je joÅ” uvijek u meni. On ne tinja. On bukti svakog dana, veÄ trideset i jednu godinu.
Nisam palio svijeÄe, nisam se poklonio onima kojih nema, onima koje sam gledao kako umiru.
Popio sam jednu ili dvije ljute. Onako, iz boce.
Kažu da je dan sjeÄanja. Dan kada se ratni profiteri, poenteri na tragediji sjeÄaju. PolitiÄari podmuklo glume ožaloÅ”Äene, loveÄi koji poen popularnosti. Popularnost na prolivenoj krvi i otetim životima. A oni se nemaju Äega sjeÄati, jer, bili su daleko. SuviÅ”e daleko. SjeÄati se mogu samo oni koji su bili tamo. A oni nisu bili. I sjeÄaju se. Zbog Äega obitelji stradalih, zbog Äega Vukovarci ne protjeraju tu klatež koja se skuplja samo da bi glumila tugu?
I ne, neÄu pisati o Vukovaru, a niti o u neki Äudan zaborav potisnutoj Å kabrnji. NeÄu pisati ni o Franji TuÄmanu, ni o Gojku Å uÅ”ku.
NeÄu pisati, jer bih napisao svaÅ”ta.
Pa bolje ostaviti prazan papir.


