Kako je počelo
Milan Bandić, šest puta izabrani gradonačelnik Grada Zagreba, bio je ipak samo lokalni političar. Nikad nije ozbiljno prešao, politički naravno, područje grada Zagreba, pa čak ni onda kada je poželio biti gradonačelnik svih Hrvata.
Iz tog vremena sjećamo se samo polaganja vijenca u Brčkom (BIH), predsjedničkog kandidata (Hrvatska)
Svoj je utjecaj pokušavao proširiti kroz stranku koju je osnovao, a financijski labilnije zastupnike vabio je i privlačio u svoju stranku. Jer, unatoč mozganju, ne sada nego već dugo vremena, nikako nisam mogao pronaći interes ulaska u Klub zastupnika stranke rada, recimo predstavnika romske manjine, ili predstavnika češke manjine. Osim financijskog. Jer njihova baza ne živi u Zagrebu u znatnijem postotku. Ali financijski neteres svakako nije bitan. USKOK i DORH su za razliku od mene to razumjeli, pa istrage pokretali nisu.
Žetončići
Milan Bandić smislio je i u javnost lansirao izraz žetončići. Žetončići su bili ljudi, ajde, nazovimo ih tako ako baš moramo nazvati, koji su svoja uvjerenja, političke stavove, promijenili u odnosu na uvjerenja i političke stavove koje su imali prije no što su izabrani u Sabor. A birali su ih građani, ali i seljaci, koji su imali uvjerenja i stavove za koje su bili uvjereni da će ih izabrani u Sabor braniti.
Jebiga, ponekad se ljudi zajebu u životu. Pa tako i građani koji su izdani, postali su samo naprčenici. Oni su ostavljeni na cjedilu radi nekih viših, ali ispod stola skrivenih interesa. Ali, njih ne treba žaliti, nikada oni pameti doći neće.
Financijska evolucija
Ovi koji su promijenili stavove su u stvari žrtve evolucije. Doduše financijske evolucije. Mislim da bi bilo u redu i posve normalno da se negdje u Kozari boku ili na Kanalu neki trg nazove Trg žrtava financijske evolucije.
Pa se na otvorenje pozovu Zdravko Ronko, Milanka Opačić, Marija Puh, Vladimir Bilek, Veljko Kajtazi, Siniša Varga, Lekaj Prljaskaj Ermina. Jerbo su dobili svoj trg.
Trg nazvan u čast njihove financijske evolucije. Jer, gdje je novac, tu su oni. Bliska im je bila ideologija Milana Bandića koji je prerano umro, ali njegov duh još živi.
Na sred trga nalazila bi se fontana s velikim žetonom u sredini, a na njemu zlatnim slovima ugravirana njihova imena. Lokalno stanovništvo tog zagrebačkog kvarta u kojem vodovod nemaju svi stanovnici, moglo bi se podapirati u fontani, a i koristiti vodu za kuhanje.
Pa bi fontana osim odavanja počasti praktičnim političarima, imala i posve praktičnu svrhu.
Rasprava po krčmama
Ovih dana prepiru se po krčmama, birtijama, po uredima državnih firmi, gdje nemaju pametnijeg posla oko toga treba li Hrvatska prihvatiti ukrajinske vojnike na obuku ili ne. Jedni tvrde da ne treba, a ovi drugi im odmah lijepe etikete da su kremljisti, putinofili, rusisti. Otprilike kao što je bilo davne 1948. kad su prozvani rusisti masovno završavali na Golom otoku, čije zatvaranje nikada prebolio nisam.
To što nas ta odluka može realno pretvoriti u metu ruskih napada ili sabotaža, čak i nije bitno. Jer, ako do toga dođe, pokretači te dileme biti će dovoljno daleko, negdje u Minkenu. Frizerke i pedikerke upinju se tumačenjem ustavnosti odluka. Mesar Janko citira svima koji ga žele slušati, koliko puta je Milanović potpisao nekakve odluke o slanju vojne delegacije Lesoto i Svazi, svodeći na istu ravan takvu blesavu i nevažnu odluku s primanjem na obuku vojnika zemlje koja je u ratu s jednom od najvećih vojnih sila.
O tome se raspravlja i u najvećoj krčmi
Diskusija je uzela toliko maha da se preselila iz malih krčmi u najveću krčmu.
U Sabor. Hrvatski Sabor.
Pa tamo dupelisci vođa stranaka, varalice, švindleri i luftbremzeri, tipovi koji su izabrani u Sabor od strane neukog puka neznanjem, ili prevarom raspravljaju o tome.
Nivo diskusije nije ni malo iznad nivoa diskusije u lokalnim krčmama, eno u Mrzloj pizdi u Petrovoj ulici, imaju sukobljene strane iste argumente kao i ovi u Saboru. I niveau diskusije je isti.
Ritam i cijeli nivo diskusije u Velikoj krćmi održava Hrvoje Zekanović koji je u Sabor ušao zahvaljujući žestokim napadima na HDZ i Andreja Plenkovića, a sada napada sve koji imaju iole drugačiji stav od Andreja Plenkovića.
Ali samo kada ga Plenković pusti iz guzice
Zekanović je čovjek od posebnog povjerenja Andreja Plenkovića. Valjda zato jer im je moralno mentalni sklop isti. Čovjek za posebne zadatke.
Hrvati ne znaju naprijed. Kod nas se povijest uvijek ponavlja. Vrtimo se u krug poput kuse koja želi ugristi svoj rep.
Opet se događaju promjene stavova, političkih uvjerenja.
U Saboru se treba glasati o tome hoće li se dopustiti hoćemo li pripustiti ukrajinske vojnike na obuku u sred njihovog rata s najvećom vojnom silom. Pri tome se ni malo ne izbjegava lagati, podmetati. Vrlo često se spominje uloga Ukrajine u našem Domovinskom ratu.
Ukrajina ni kurcem nije makla da nam pomogne
U Domovinskom ratu Ukrajina je vrlo striktno poštovala nametnuti embargo prodaje oružja Hrvatskoj. A recimo, Rusi to nisu. Oružje je kupovano od Rusa, koji su kršili embargo. I pomogli kad je bilo gusto. To su činjenice. Ukrajina ni kurcem nije makla da nam pomogne
Ali, kada su u Saboru glasali po istinitim činjenicama?
Odluka u saboru valjana je ako o njoj glasa 101 zastupnik, dvotrećinska većina.
HDZ, barem koliko se javno zna ima 78 ruku, koje čine članovi stranke i koalicijskog joj partnera HSLS, plus dupelisci iz Kluba zastupnika nacionalnih manjina, Silvano Hrelja i maneken novog Plenkovićevog HDZ-a Hrvoje Zekanović.
Jer valja biti posve otvoren i jasan. Ova diskusija u Saboru nije rasprava o tim nekim ukrajinskim vojnicima. Ovo je rasprava o povjerenju Zoranu Milanoviću. Za izglasat nepovjerenje predsjedniku Republike treba dvotrećinska većina u Saboru.
Hrvoje Zekanović je novi oblik žetonizacije saborske scene.
HDZ sada grabi u lijevo krilo Sabora, a logičan izbor su Socijaldemokrati, koji su u trenutku izbora predsjednika bili članovi SDP-a čiji je Milanović bio kandidat.
Oni su naprosto idealni za okrenut ćurak, jer ionako nisu članovi kluba ljubitelja Zorana Milanovića, a prilika je više nego zgodna, jer se antagonizam prema Zoranu Milanoviću sada može i kapitalizirati. Da li novcem, funkcijama, reizborima, nije važno. Važno je da se izvuče korist iz nikad javno iskazane mržnje prema Zoranu Milanoviću.
A DORH ionako ne funkcionira. A i Goli otok je zatvoren, na žalost.
A Bandića više nema. Nema ni žetončića
Milan je umro, većina njegovih žetončića ne sjedi u Saboru, osim dakako manjinskih žonglera koji su se sada uguzili HDZ-u. A žetonizacija se nastavlja.
Vrijeme je. Vrijeme za novi naziv.
Nisu više žetončići, sada su Zekanovići. S istrčavanjem su počeli Socijaldemokrati, željni izvlačenja koristi.
Ova diskusija u Saboru nije rasprava o tim nekim ukrajinskim vojnicima. Ovo je rasprava o povjerenju Zoranu Milanoviću. Za izglasat nepovjerenje predsjedniku Republike treba dvotrećinska većina u Saboru.
Dan kad će se lice pretvorit u guzice
Svi su oni samo Hrvoje Zekanović.
Isti je to moralni sklop. Sve je to ista pašta. Nema nikakve razlike između onih koji misle da političkom, ali i ekonomskom trgovinom imaju pravo promijeniti volju građana koji su izabrali predsjednika.
Jedinu osobu s pravim izbornim legitimitetom, mogli bi smijeniti politički koruptivci, dupelisci i sjecikese i tipovi koji su osvojili stotinjak glasova, a i to prevarom i ulizništvom.
Pa će to biti smrt demokracije.
Pa će početi nova era Premijera Sunca.
Jer, Hrvatska to i zaslužuje.
