Imena
U vrijeme mog rođenja roditelji nisu imali Internet. Niti portale. Vijesti su se čitale u Večernjem listu, Borbi, Komunistu i Vjesniku. A u svim tim člancima, mislim da nije pisalo o ljudima čudnih imena. Sve nekakvi Josipi, Petri, Franje, a svako malo pojavila se i neka Vesna, neki Željko, Marijan, Ksenija.
Pa su nam i nadijevali takva imena. Nije bilo Rea, Mea, Frea, Bloom, i slično. U mom razredu bilo je šest cura, sve dečki. Štreberski razred Matematičke gimnazije. Nas četrdeset se nabilo u osam imena. Kad si viknuo Vesna, četiri cure su se okrenule prema tebi. Želja tri, Davora tri, Marijana tri, Petra tri.
I naravno, svi smo imali nadimke, jer su nadimci štedjeli vrat od neprekidnog okretanja glave kad neko zazove tvoje ime.
Imali smo, rekao sam tri Petra. Pero Guzo, Pero, samo Pero i Pero Pičić.
Pero Pičić
Zvao se Petar. Nije nipošto trpio da ga itko zove Pero. Nego Petar. Kralj Petar piša u vjetar isprva smo mu dovikivali hodnikom. A on bijesno, suznih očiju groteskno mahao šakama. Jer, bio je onako, tust, oveće guzice koju kao da je nosio na leđima u velikom ruksaku.
Tjelesni mu nije išao i služio mu je uglavnom jedino za spuštanje prosjeka.
Jer, nije bio odlikaš. Bio je štreber. Beskrajni sati štrebanja i bubanja na pamet. Beskrajno nabrajanje nabubanih podataka, ali da ih bi povezao i logički zaključio, e tu je bio problem.
Počele su sve jače rasti dlačice na bradi, pod nosom, neki od nas počeli su se vrlo rano brijati, kako smo brijali brade, puštali smo kosurinu. Kose su dosezale do pola leđa. Bilo je tu svega. Od dugih valovitih ili frčkavih slapova kose po uzoru na Roberta Planta, do fudbalerki, stanjenih sa strane s čuperkom na vrh tikve, poput Roda Stewarta.
Volio sam Roda Stewarta i njegovu Maggie May koja se svakodnevno vrtjela na radiju, ali kosurina je bila gusta, duga frčkava, poput Roberta Planta.
Kosurinu smo imali svi osim Petra. On je uvijek bio savršeno ošišan, brižljivo začešljane kose prema gore. Stršao je ko nama kako je to napisao Slavko Kolar, kao breza među grabovima i bukvama.
Peru je htjela knjiga. Ili je on htio nju. Ali, nisu ga htjeli kolege iz razreda. Nisu ga htjeli ni podvornici i čistačice. A ni profesorima nije bio drag. Vječito neke pritužbe i prijetnje svojim ocem.
Niko nije znao što radi njegov otac, ali smo znali da je nešto. Neki budža. Otac je dolazio na informacije za roditelje, bahato, nije pozdravljao nikoga, ali se za profesoricama kemije i engleskog vrlo revno okretao i nešto im dobacivao. Pred školom ga je čekao crni Mercedes u kojeg je ulazio ogledavajući se gledaju li ga kemičarka i engleskinja.
Petra nisu voljele niti cure. Zazirale su od njega, od toplog i mekanog dodira njegove savršeno uredne ruke, vječito namazane Niveom. Pero je bio čistunac. Skoro da nije bilo dana da se nije žalio profesorima, ustavši na početku sata i tražio da ga se premjesti da sjedi tu i tu. Ili s tim i tim, jer mu odjeća smrdi na cigarete. A glavna zanimacija u školi bila je pušenje u ženskom zahodu. Četiri godine. Razred je bio prepun genijalaca, pa se zadaće nisu prepisivale u školi, nego su se pisale doma.
Pa se moglo do besvijesti uživat u tek izašlom mekanom pakiranju Opatije.
Pero je imao svoj zahod. Muški zahod, pa ma kako to nama smiješno zvučalo, jer po našem poimanju, Pero nije bio muškarac. Više onako pičkica. I tako je nekako u drugom razredu Petar pretvoren u Peru Pičića.
Posve otvoreno i na javno
U lice, kako se onda govorili u facu, Pero Pičić. Nipošto ne iza leđa. Dolazio mu je i otac u školu, žalio se da mu sina nazivaju prosto, a uspjeli smo uhvatiti i razgovore profesora koji su se podsmjehivali nadimku i govorili da je baš primjeren.
Sjedio je naravno, u prvoj klupi. Najčešće sam, da mu ne smrdimo. Ili da on ne smrdi nama.
Knjige i bilježnice uredno složene, on ozbiljno nagnut prema naprijed, s naočalama na nosu, vječito u stavu trkača na startu, spreman da munjevito digne ruku i tuste, Niveom namazane prste gurne profi pod nos, i drekne Evo, pitajte mene, ja znam. Obožavao je vrebati trenutak nesigurnosti svojih kolega ili njihovo zastajkivanje u odgovoru, da bi podigao ruku i javio se. Lešinar.
Sada, s odmakom vremena, mislim da smo mu krivo dali ime. Pero Pizdurina, Pero Smrad, Pero Govno bili bi puno prihvatljiviji.
Vječito šuljanje oko zbornice, prijavljivanje da se puši u zahodu, ako je netko markirao, nije bilo pokrivanja. Redar ne prijavi, ali Pičić odmah priklopi tko fali.
[note]Kasnije mi je bilo žao kad sam čuo da nije bio u vojsci. Jer, propustio je čari divnog vojničkog običaja koji se zvao ćebovanje. Nabace cinkarošu i smradu deku na glavu i lemaju ga cokulama u rukama.
Ne sve samo pizde kao što je bio Pero Pičić.
Pizda i denuncijant svojih kolega.
[/note]