Konj i suzavac
Policija je nemilice tukla na Trgu Republike okupljene građane tog devetog marta hiljadu devetsto devedeset i prve. Kroz dim suzavca na ekranima smo mogli vidjeti policajce koji vodenim topovima i jureći na konjima kroz okupljenu svjetinu prolaze kao kroz sir.
Bilo je to u Beogradu. Kod Konja. Na mjestu gdje sam stotinama puta stajao, lunjao, družio se s Begešima. Zimske subote, tužne godine gospodnje tisuću devetsto devedeset i prve. S ove strane ekrana. Ili hiljadu devetsto devedeset i prve tamo u dimu suzavca.
Zauvijek ću pamtiti taj dan. I sve one dane koji su uslijedili.
Subota je bila neradna, ali nam je rečeno da dođemo svi u poduzeće, ne na posao, nego u poduzeće.
Sjedili smo besposleni u uredima, onda nas je pozvalo u veliku halu. Na nekakav sanduk popeo se kako bismo ga bolje vidjeli, nekakav muškarac, velikog krumpirastog nosa, crvenog. Gledao sam i malo ustuknuo, da me, ako mu iz nosa počinje špricati alkohol, ne polije po odijelu.
Evo ja sam stečajni upravitelj. Od danas je stečaj, mene je imenovao sud. Molim vas, uputite se u miru svojim kućama, mi ćemo nastaviti proizvodnju, zvati ćemo one koje trebamo.
Samo dva dana prije, sletio sam jutarnjim avionom iz Moskve. Čekao me vozač, jer sam već za jedan sat imao dogovoren sastanak. Ulazimo u veliki Opel Senator, ubacuje moje stvari u auto, pali cigaretu i gleda me preko krova auta.
Znaš li što ima novoga? Ne znam. Više nisi direktor. Šutim i gledam. Znaš li što još ima novoga? Ne znam. Ja više nisam vozač. Šutim i gledam. Znaš li što još ima novoga? Ne znam. Ovo više nije tvornički auto. Sada je trgovačkosudski auto. Stečajna masa. Otišli smo u stečaj. Vozim te doma, uzeo sam auto jer sam rekao da moram po neke papire u banku.
Svinjarija, odem u Moskvu na samo deset dana, iz dobre tvornice, svjetski poznate, priznate na najzahtjevnijim tržištima i oni u samo deset dana što me nema odu u stečaj. I povuku i mene. Jerbo, postojao je dug prema banci. Malo manje od 5.000.000 dolara. A ista banka dugovala je nama 22.000.000. Koje nije imala namjeru platiti. Po nalogu Franje. I proglašen je stečaj- Dva dana kasnije, gospodin krumpirastog nosa sišao je sa sanduka i polagano se uputio prema kiosk birtiji, jednoj od onih kakve su bile u to vrijeme pred svakom tvornicom na Žitnjaku, birtije koje su vonjale na luk i ledeni miris ćevapa, loja, masti. Naručio je pivo i gledao zamišljeno kako odlazimo kući gledati policiju kako lema Beograđane. Počela su teška vremena…
Sjedim i gledam kroz prozor. I u telefon
Danima sam gledao. Svako jutro išli su na posao, prolazili ispod moga prozora. Ljudi koje poznajem cijeli život, kroz otvoreni prozor čuo sam njihove korake, točno sam prepoznavao po zvuku koraka tko prolazi. Kakvi sve medvjedi odlaze na posao. A ja sjedim doma. I čekam krumpiraša da me nazove.
Onda sam gledao u telefon. I čekao da se javi Krumpirko. Taman kad me napustila nada, zazvonio je telefon. Imam samo 45 minuta za spremiti se i pojaviti u firmi.
Suhonjavi muškarac, rijetke kose, upalih očiju. Sjedi i prezrivo me gleda. On je direktor kojeg je postavio Krumpiraš, jerbo on ima još desetak stečajeva. Sve ja to znam, telefoni su radili ovih dana. Tip se zove Mate Nešto. Diplomirani je inženjer, radnog staža nula, osim ako se ne računa sedam ili osam godina rada u zatvoru. Prisilnog. Mate je jedan od jurišnika HDZ-a, kako su mi šapnuli na telefon. Mate je bio suđen na više od deset godina zatvora, jerbo je junačina Mate postavio bombu. Na javno mjesto. Pa ga je kelpilo. I strpalo u zatvor. Klepilo ga odma poslije diplome, a pustilo iz zatvora odma po ostvarenju višestoljetnog sna.
Jerbo nova hrvatska država, ostvarenje svih snova, trebala je stručne kadrove.
Poput ovog suhonjavog i jetikavog inženjera Mate. Propala bi da njega nije bilo.
Gleda me kroz dim cigareta i prezrivo, kao da sam komad dreka, pita Vi ste drug ili gospodin? Kako da Vas oslovljavam?
Gledam budalu. Prezrivije nego on mene. Ja sam za Vas gospodin, a slobodno me možete oslovljavati s druže.
Ljutito otrese cigaretu i kaže: Trebam Vaš rokovnik. Mi smo preuzeli tvornicu, namjeravamo pokrenuti neke poslove, a ne znamo nikoga. A Vi imate sve kontakte. Da, imam sve kontakte, ali ima jedan zajeb. Svi su to moji kontakti, ne vaši. Za sve ove godine druženja, pijančevanja, lumpanja s tim ljudima vi u računovodstvu nećete naći niti jedan moj račun. Jer, to su moji kontakti. Prijateljstva, moja prijateljstva, moja privatna druženja. Plaćena mojim novcem. Rokovnik ide kuda idem i ja. A to što Ti druže Mate poznaš samo čuvara Jovu kojem si u zatvoru godinama kiblu dodavo, problem je tvoj. I ovih jadnika koje si pozvao na posao, a ne znaš što bi.
Skoči on i prodere se To je bilo politički. Stao sam, kao da ću ustuknuti. Zvjerao je u mene, luđačkog sjaja u očima.
Okrenem se polako, pa hodom Garry Coopera, lagano, pomalo nagnut u stranu odjedrim iz njegove kancelarije.
Istinski sretan.
Jer, sada znam, toga dana sam skinuo junfer.
Prvi puta sam nekoga nabio na kurac.
I od prve, pravu osobu!
