Stvarno ne znam kaj mi se desilo. Valjda neki trenutak slabosti? Ili tko zna što? Tumaram gradom, podnapijen kavama, bauljam i vidom natpis.
Muzej.
Uđem ja, onako bogobojazno i ponizno, kako dolikuje klipanu s periferije kojem je puno slađe spavati kući nego u loži nekakvog kazališta gdje se deru ko da im kožu s leđa skidaju, a nemreš ih stišat. Ni okrenut program. Još i nove cipele tište i stežu. A one stolice u loži ugodne poput one stolice na struju na kojoj su zadnji puta u životu sjedili odmetnici Sacco i Vanzetti, koji su unatoč toj stolici na kojoj su sjedili, postali besmrtni zahvaljujući divnoj Morriconeovoj baladi Here’s to you, Nicola and Bart koju pjeva prekrasna Joan Baez.
I ja, kao takav, uđem u muzej. Gledam, zvjeram okolo, osjećam se poput Cary Granta u Hitchkokovim filmovima u scenama u kojima ulazi u napuštene kuće, pa se ogledava i onda vikne Is anybody here?
Nigdje nikoga. Samo ustajali zrak što vonja na stare papire. Tišina. Gledam u eksponate poredane na policama. Na onim stolovima prekrivenim staklom. Masa starudije, dobar dio toga imam ja u svojem štaglju na selu, malkice prašnjavije i umotano u paučinu. Hodam, jedini zvuk je udarac moje pete o parket koji na taj udarac odgovara škripom.
Sve je čisto, uredno, gledam ne bih li uočio trag paučine u kutovima prostorije. Ništa. Nula bodova. To netko vrlo redovito čisti.
Ko fol zainteresirano sagnem se nad nekakvu staru rajnglu, i onda prstima pređem po staklenoj površini, pogledam vrhove prstiju. Nula bodova. Čisto. Netko je podigao rajnglu, očistio staklo, spustio rajnglu. Prostorija po prostorija. Nisu samo rajngle, ima i vaza, a slike vise na zidovima, sve u istoj ravnini.
Čudesno! Kakva sve čudesa čuvaju to svojem fundusu. Ljubomorno gledam, kako je kod njih sve čisto, a moje stare rajngle i vrčevi u štaglju u prašini i paučini.
Carry Grant
I u svakoj novoj prostoriji, svaki puta poriv Is anybody here?
Na kraju jedne sobe širom otvorena vrata. Do mojih nosnica, uvježbanih za te stvari, dopire miris kave. Friško kuhane. Polako se šuljam, gledam sliku nekakve djece što stoje kraj pruge, maštovito nazvane Djeca na pruzi. A nisu, stoje kraj pruge. Što je u realnosti ogromna razlika.
Poput života i smrti
Kava s muzealkama. Ili se to kaže muzama?
Prilazim vratima, vidim jednu gospođu kako sjedi za stolom, pred njom šalica kave. Pozdravljam tiho, da ne narušim crkveni mir koji vlada muzejom.
Ona odzdravlja, namrgođeno, kad li odjednom ukažu se dvije glave iza dovratka, dvije žene, pozdravljaju znatiželjno me gledajući. Jer, ne dolazi im svaki dan posjetitelj. U čudu me gledaju, samo što nisu pitale Kako vam možemo pomoći? Jeste li se možda izgubili?
Kimam glavom pristojno, kadli jedna ničim izazvana kaže, Upravo smo skuhale kavu, hoćete li?
Sjedam za stol, mirišljava kava potisnula je muzejski miris papira i ustajalog zraka. Govorim da sam u prolazu, da nikada nisam bio u ovom muzeju, pa gledam malo. Lijepo im je ovdje. Da, kažu da im je lijepo. Ima ih sedam osam i imaju spremačicu. Prema onome što sam vidio, spremačica jedina radi.
Ostali su čisti višak.
I ja im vjerujem da im je lijepo. Zaposleno ih je desetak. Dobivaju redovitu plaću. Vrlo redovitu. Soma eurića kaplje redovito. I na poslu mir. Tišina. Moraš paziti da ti ko ne ukrade Djecu na pruzi i objesi je u svoju garažu.
Žao mi je. Žao mi je što sam krkan s periferije. Žao mi je kaj mi je bolje knjavati na kauču nego se patiti u neudobnoj stolici u kazalištu. Žao mi je kaj se ne družim s kulturnim ljudima nego s mojom škvadrom koja samo priča o nogometu, ženama i cugi.
Jerbo, mogao sam i ja biti djelatnik u nekom od muzeja.
Djelatnik kažem, ne radnik.
Namjerno.
