Ljeto 82.
Bio je početak srpnja davne 1982. Užasne vrućine spustile su se nad Zagreb. Niti daška vjetra, prozori ureda u centru grada s pogledom na Umjetnički paviljon bili su otvoreni. Ulazna vrata u ured otvorena, ne bi li se osjetio dašak propuha. Ne pomaže.
A do godišnjeg odmora, kolektivnog, još je puna dva tjedna. U mislima sam već danima skakao u more, brčkao se, ispijao pivušu iz boce u debelom hladu kioska kraj plaže, mjerkao Švabice u minimalnim kupaćim kostimima kako se saginju ne bi li uzele ručnik i obrisale kapljice vode s preplanulih tijela. Tko će dočekati. Vječnost je to.
Zvrndanje telefona. Polako, da pokret ruke ne izazove novi slap znoja što se slijeva niz leđa, posegnem za telefonom. Šefica je s druge strane. Pita jel vruće, ja je pitam jel ona možda na Bledu ili Aljasci. Nije, u centrali je. Upravo je dogovorila s tvornicom FAP da će doći čovjek do njih, radi pregovora o kupovini nekakvog jebenog stroja. Da, ja sam taj čovjek. Na put krećem u ponedjeljak, za četiri dana. Utorak i srijedu sam tamo. Vraćam se u petak.
Tupavo gledam, prekidam razgovor. Onda se pali lampica. Do srijede sam tamo, vraćam se u petak. Idem li ja to možda pješice?
Odlazim na nedaleki željeznički kolodvor. Nadrkana šalteruša me živčano sluša, ne govori ništa, okreće se, cvika one male kartice koje liče na domino, pa mi to iz kartu za Savu ekspres daje u ruke, nagne se i prodere se kroz rupu na staklu, zaštićenu staklenim poklopcem, uvijek jebeno previsoko postavljenu, ko da su mjeru uzimali po Kreši Ćosiću.
Druže imate Savu express do Beograda. Tamo ste u jedanaest. U četiri imate vlak za Valjevo. U Valjevu uzmite autobus do Priboja na Limu. Pruga do Priboja je zatvorena radi radova, do srijede.
Gledam je. Pa gledam u karte, pa opet u nju. Šaljem je u pičku materinu. I nju. I šeficu. I stroj. I Valjevo. I taj jebeni Priboj na Limu.
Sava express
Sava ko Sava. Poslovnjaci sa skajastim kuferima u blistavim lister odijelima, tek poneki budža, direktor ili partijski funkcioner sa Samsoniteom. Samsonite imam i ja, ali nisam niti budža. Niti direktor. Tek komercijalni referent, koji je pred mjesec dana postao viši na putu u Tri Pizde Materine. Pa još malo dalje.
Putna torba je na polici iznad glave, ustajem i naravno odlazim u superzadimljeni vagon restoran. Oko šanka neviđena gužva. Milion puta sam putovao Sava expressom, nikada nisam vidio cijeli šank u komadu, od naguranih tjelesa poslovnjaka.
Poučen iskustvom, naručujem hrenovke, odmah sad, dok još ima. Kod Novske će nestati. I Jelen pivo. Jer će i ono dostajati do Novske. Na povratku za Zagreb, u Savi je uvijek nestajao Jelena već oko Šida. Pa smo pili ona vina iz malenih bočica. Kneza Lazara ili Caricu Milicu.
Hrenovka bez okusa i mirisa. Pecivo pjenasto i vlažno, ali pivo je dobro. A tek je pola sedam ujutro. Sjeo sam nakon što sam pojeo, malo čitao i zaspao, Lagano usporavanje vlaka, sada je to već bio voz, upozoravalo me da prelazim preko Gazele.
Beograd mi želi dobrodošlicu.
Ostavljam stvari u garderobi i lagano se otputim prema krčmi u blizini kolodvora. Наше море koči se natpis na ploči nad ulazom. Uvijek pogledam u napis i pomislim,
Kurac je vaše more. Naše je. Ali su vam ćevapi kraljevski, a ne naši. Vi imate ćevape, mi imamo more.
Dakle, birtija s reciprocitetom.
Naručujem dvadeset ćevapa, zapečeni grah, ljutu papričicu reš pečenu i gredicu luka. I BIP pivo. Tko zna kad ću opet jesti. Zalijevam pivom, naručujem još. Vrelina nedalekog asfalta struji mojim tijelom. Osjetim kako je košulja slijepljena o moja leđa. Plavi lister sako odijela kupljenog u Nami na Kvatriću ne skidam. Pogled na sat. Tek je jedan. Pretrpan ćevapima, usmrđen lukom, uzimam Samsonite i lagano se šećem do Tašmajdana. Zvonik crkve Svetog Marka vidi se iz daljine. U glavi lagano svira Čorbino Dobro jutro, s albuma Buvlja pijaca kojeg sam nedavno kupio…
Svanulo je iznad crkve Svetog Marka,
Čistači u žutom ulice su prali,
Kući su se vukli parovi iz parka,
Šta smo mogli, mi smo jedno drugom dali
Sjedam na klupu u hladu, skidam lister s leđa, gledam jedre Beograđanke s kosom uvijenom u pundže kako šeću dok se lagane haljine ovijaju oko njihovih bedara. Palim cigaretu, gledam. Sjedim usred Tašmajdana na putu u Nedođiju.
Ustajem. Polako, s noge na nogu prema željezničko stanici, odakle će me voz odvesti Lajkovačkom prugom prema Valjevu.
A tamo kakav autobus uhvatim, uhvatim.
Voz za Valjevo je postavljen. Vonj neopranih tjelesa, kuferi vezani špagom, pletene košare po podu po policama.
Nema mjesta u kupeu, sve zauzele piljarice.
Voz polako izlazi iz kolodvora.
Lajkovačka pruga me čeka…
