U jedinoj bolnici u Zagrebu u kojoj se obavljaju prekidi trudnoće, otkriveni su leševi na podu mrtvačnice. Naravno da su slikani. Naravno da su slike objavljene. Objavio ih je svatko tko ne drži do sebe, a ni do poštovanja prema umrlima.
Situacija u bolnicama je teška. Bolnice su stare, pretrpane pacijentima, s manjkom liječnika.
U zadnjih tridesetak godina, od kad je naše konačno dosanjane Hrvatske, izgrađena je samo jedna bolnica.
Ona u Mostaru.
A i ta je unatoč ogromnim novcima sagrađena manjkavo. Nisu montirana stražnja vrata, pa tamo korona ulazi sazad.
Stvar oko te bolnice u Mostaru se popravlja, svako malo, ova Vlada, Vlada Andreja Plenkovića pošalje veliki paketlin novaca. U bolnicu u Mostaru. Pred samo dva dana odlučeno je da se pošalje deset milijunčića eurića. Bolnici u Mostaru. Radi dospjelih obveza prema dobavljačima lijekova, potrošnog i ugradbenog medicinskog materijala.
Stanje u bolnicama loše je, između ostalog, zbog dospjelih obveza prema dobavljačima lijekova, potrošnog i ugradbenog medicinskog materijala. Ali to je u Hrvatskoj. Ovdje to nije bitno.
Bitno je shvatiti razliku. Ja je ne razumijem. Ali shvaćam.
Vlada ističe da se radi o potpori Hrvatima u Hercegovini, stavljajući tim slanjem paketa našim, hrvatskim, bolnicama sazad.
Poštujem. Mi Hrvati volimo sazad. Kako se nekad govorilo s mađarske strane. A volimo i Mađare, eno, raspitajte se u Grlić&Radman kafileriji. Pa ćete čut.
A što Vlada čini da se poboljša zdravstveni standard u Hrvatskoj?
Nisu napravili čak ni onaj prvi potez. Znate, onaj simbolični potez na samom početku, da pokažeš da si ozbiljno shvatio posao. I da želiš ostvariti cilj.
Nisu maknuli Vilija Beroša.
[block_content id=”68122″]
Vili Beroš, ponosni vlasnik povjerenstava za ispitivanja nepravilnosti, slijepe divizije korumpiranih liječnika i dupelizaca iz ministarstva, koji u katastrofalnom zdravstvu u slučajevima koji zgražaju javnost, a i liječnike, ne pronalaze ništa. Sjetimo se umrlih staraca u domu u Splitu, sjetimo se Matijanića.
Ponekad se pitam, jel on to šalje na teren Zlatine slijepce? Ili će jednog dana ti iz tih povjerenstava otići i zaposliti se kod Zlate, jer nikakva dodatna znanja nisu potrebna. Glavno je da u šumi drvo ne vidiš.
Zagrebačke bolnice su pretrpane. Oštećene potresom. Kreveta nema dovoljno.
Zašto smo bili uvjereni da na dvadeset kreveta u bolnici ima jedan box u mrtvačnici? Koliko u stvari ima mjesta u mrtvačnici?
Trče li patolozi po bolničkim odjelima ko bez duše i deru se: Stanite, recite pacijentima da ne umiru. Nema mjesta. Javit ćemo kad mogu nastaviti?
Smrt je tužna. Smrt je uvijek tužna. Smrt ima svoje vrijeme, ne možeš joj uteći.
Smrt obično dolazi na kraju života. O nastavku nakon toga ne bih pisao.
Vjerovali ili ne vjerovali. Istina ili dezinformacija.
Kako god okreneš u pitanju su kreteni. pic.twitter.com/fBZ4XYlmNg— Spectator (@SpectatorHR) April 28, 2023
Teško mi je i pomisliti, teško i napisati, da su tijela nečijih roditelja, sestara, braće, voljenih djedova i baka stavljana na pod. Jer nije bilo mjesta. Teško mi je. Ali mogu shvatiti. Jer fizički nemaš s njima kuda.
Gdje su ležali umrli u Bergamu, u Italiji pred tri godine? Što mislite?
Znam, svi moraju imati pravo na dostojanstvo u smrti i nakon smrti.
Ali, valja se zapitati koliko prava ponekad možemo iskoristiti? Život nisu prava koja se ostvaruju. Ili krše.
Život je umijeće kompromisa. Ponekad je kompromis grozan. Okrutan.
Žene imaju pravo na pobačaj. U Hrvatskoj je to skoro pa teoretski. Jer, Hrvatska se nalazi na zacrtanom putu pretvorbe u katoličku strahovladu. Ne padam u zamku i ne pišem katolička džamahirija, jer to ne postoji, a koristi se u govoru. Poput recimo pravda u Hrvata. Ne postoji, ali koristi se. Naravno, samo u govoru.
Dakle, pobačaj. Ne postoji žena koja želi pobačaj. Odluka o pobačaju je teška, bolna, odluka koja nerijetko ostavlja duboke tragove u duši.
Odluka o pobačaju samo je odluka žene. Ničija više. I ne smije biti.
Sustav je, fino, poput čipke sazdao je sitnu ali gustu mrežu prepreka ostvarenju ženina prava na pobačaj. Em molitelji, em stav popa kojeg bi trebalo pitati za mišljenje, dok pop ne pita vas za mišljenje što mislimo o njegovom pipkanju guzice vašeg sina. Em priziv savjesti. Odjednom, svi su doktori postali savjesni. Savjest ih priziva. Povlači za nogu dok spavaju. Šapće im na uho.
Pa koju si pičku materinu išao za ginekologa, ako te muči savjest? Nisi znao da pobačaje rade ginekolozi? Samo ako si diplomu kupio na benzinskoj stanici u Modriči, diplomirao dok ti je kćerka zaposlenika na stanici oprala prednju šajbu. Zadnju nije trebalo, već si diplomirao.
Pa u auto, pa u Zagreb prodavati štuke o prizivu savjesti.
I tako, mic po mic, ali relativno brzi mic, liječnicima se razvila savjest. Izrasla im poput treće ruke. I ne rade pobačaje. U bolnicama, a primaju plaću, između ostaloga i za pobačaje radit. I oće povećanje plaća. A pobačaje neće ni onda radit. Neki od njih, onako savjesni, poslije posla savjesno i stručno rade pobačaje u privatnim klinikama. Za debeli novac.
Vilijevi slijepci naravno nikada neće otkriti koji su to, pa im poderati diplomu i baciti je u zahod.
I tako, u bolnici Sveti Duh, bolnici u vlasništvu Grada Zagreba, rade se pobačaji.
I tako, u bolnici Sveti Duh, bolnici u vlasništvu Grada Zagreba, mrtvaci leže na podu.
*U tekstu sam izbjegavao spominjati neka imena gradskih liječnika koji se vrlo aktivno pokušavaju okoristit tužnom situacijom, a pri tome, dobivaju plaću i za dio posla koji ne rade.
Država ih plaća za savjestan rad. A ne za priziv savjesti. A njih ionako nema što prizivati.
