Čitam kolumnu Viktora Gotovca u Nacionalu. Uglavnom Viktor Gotovac & Nacional, dobitna kombinacija. Ono, kao Simon & Garfunkel. Žiga i Bandisti. Ili Bare i Plaćenici. A može i Black & White.
Nemreš omanut. To je to.
I svaki puta me Viktor časnog prezimena Gotovac uspije raznjupati svojom kolumnom hrvatski rečeno. Dobijem popizditis, medicinskim rječnikom rečeno, jer odlično locira i precizno secira.
Doduše, ovaj put mu nije bilo ni malo teško.
Od naslova mi je već počela rasti kosa. Do kraja članka imao sam već dreadlockse.
Da ne bi mislili, nisam ljubomoran na Viktora Gotovca. Jer nemam nikakav razlog.
On je uberkategorija.
Čovjek je doktor znanosti, redovni profa na faksu. A po mojim staroprugerskim shvaćanjima, usvojenim u vrijeme kad je Zagrebačko sveučilište bilo među prvih 100 u svijetu, kad je netko sveučilišni profesor, to je vrhunac pameti. Pa sretneš ga na cesti, skidaš s poštovanjem šešir i pozdravljaš. Ako nemaš šešira, ne idi Masarykovom, jerbo Viktor tamo u Čokoladi u zasjedi čeka i mjerka tko prolazi i skida šešir, a tko ne.
Bilo je to puno prije pojave raznih brzopoteznih učilišta, vakulteta, „fakulteta“ studija, poslovnih škola, a da ne zaboravim i Hrvatskih studija. I svakakvih tih kuraca. Pa smo sada samo 1400 mjesta iza stotke koje se ja sjećam.
Drug Viktor raspisao se o temi o kojoj meni pjene na usta izlaze. Pri samoj pomisli.
O sindikatima.
Ogolio ih je, odbacio zadnju krpicu s njih, otkrio ono malo sramotice što imaju.
Na finjaka, onako profesorski, doktorski-znanstveno.
Sve ovo pišem jer znam da to ogoljivanje sindikalisti nisu razumjeli. Ako i jesu, nema vajde. I dalje će svojim putem.
Odmah da razjasnim, ja nemam loše mišljenje o sindikatima, ovdje u Hrvatskoj. Točnije, ja nemam nikakvo mišljenje o sindikatima ovdje u Hrvatskoj.
Jer, po mom vrijednosnom sudu, oni nisu niti vrijedni spomena.
Svi. I predsjednici i članovi. Do jednog.
Prema ljudima koji pristanu biti članom nečega, bilo čega kojem je na čelu Vilim Ribič ili Krešo Sever, ja odmah, na prvu imam podozrenje.
Dakle, sindikati u državnim službama, firmama, institucijama organizirani su i postoje i bore se, tako kažu, za prava radnika.
Ali samo svojih članova. Legitimno pravo, ali sama ideja da bi radnici koji su organizirani u te nakupine trebali biti vrijednije od radnika koji nisu članovi sindikata, nakaradna je i nemoralna.
Ponašaju se poput milijardera u čamcu za spašavanje Titanica, koji sve koji se pokušavaju uhvatiti za rub čamca i preživjeti, udaraju veslom po glavi.
Ko vas jebe. Mi smo dobro, što ne želimo vama.
Članovi su bitni. Nečlanovima ništa.
Povlastice koje traže odnosile bi se samo na članove sindikata. Ostali bi dobili, sad bi rekao što.
Valja nagraditi proračunskim novcem štovatelje lika i djela Kreše Severa i sličnih tipova.A proračun pune najvećim dijelom oni koji uglavnom nisu članovi sindikata, radnici realnog sektora, poduzetnici, koji sve teže izdvajaju sredstva u proračun iz kojeg bi eto, trebalo nagrađivati groupies Kreše Severa i ostalih vođa sindikata.
Kakav đon obraz moraš imati uopće doći na tu ideju. A kamo li izreći je?
Uistinu se ne mogu sjetiti, a pamtim puno i pamtim dobro, kad su sindikati bili ono što bi trebali biti. Oduvijek su to prodavači magle, snishodljive ulizice, tipovi koji se namrgođenih faca obraćaju svekolikoj javnosti, nadrkano i ko fol vrlo oštro, da bi pri samom spomenu Andreja Plenkovića ušli u mišju rupu. I pretvorili se u plačipičke.
Sindikalna borba više ne postoji. Samo pokornost i udvorništvo. Podilaženje pod rep Andreju Plenkoviću, dokazalo je samo jedno.
Oni su sve, ali sindikati nisu.
Slučajno se samo tako zovu.
