Piše: Spectator. 18.06.23.
Zornjak
Jutro je počelo sexom. Na suho. Šamponiranje i pranje glave. Bez vode. Zornjak na suho.
Bez obzira na moj urođeni mazohizam, nije mi baš nešto sjelo. Niti mi je bilo napeto.
Cijelu noć čitao sam izvještaje s ruskih i ukrajinskih Telegram kanala, borio se s Google prevoditeljem, jerbo redakcijski načelnik stožera, Branimir Brzić, misli da svi čitamo ruski poput njega. A šiba li ga šiba. Kaže, čitaj sve da budeš objektivan. Strašno je bitno da sam ja objektivan o ratu u Ukrajini, o kojem izbjegavam pisati i od kojeg bježim upravo kao što bježi čovjek koji je u ratu bio. I u dupetu glavu noso, pa više ne bi. Nikada. Vjerojatno niti onda.
Zvoni telefon, nadrkana redakcijska lektorica Brunhilda kaže da moramo razgovarati. Benevolentno joj kažem nek razgovara, ja slušam. Ionako znam da ide monolog pod formom razgovora. Mislim se, kak se netko može zvati Brunhilda i biti ljubak i drag? Nou čens.
Sikće poput zmije. Zamišljam točno njene okice iz kojih sijevaju munje dok pljucka u slušalicu. Te ja sam divljak, ja se zaboravim kad me ponese. U čudu, kao da to ne znam, pitam zašto. Pličak. Jebo te pličak. Nije tvrdo nego meko. A ti se jučer o članku ufatio plitke vode i dereš li ga dereš. Tri puta spomeneš pličak. Prešla sam i prelazim preko išo, reko, kazo, došo, pišo, bijo, jerbo i svih tih tvojih usranih izraza. Ali preko pličaka preći neću.
Netje pregaziti moj pličak kao plitak potok.
Netje pregaziti moj pličak kao plitak potok, razmišljam duboko u sebi, dok ona sikće i pljucka.
Tumačim joj i lažem da sam namjerno to napisao, jerbo sam htio istaknuti da je jako plitko. Moj plitki izgovor izaziva novu bujicu. Pametniji popušta. Šutim, ispravit ću. I jesam. Prije kraja njenog monologa odlučio sam i ja verbalno sudjelovati u sexu, a ne da samo ona hopše po meni. Pa nevino i slatko pitam. Zašto se piše moć, a ne moč. Moćan tip s mekim ć. Djeluje, da prostite kilavo.
Brže je poklopila slušalicu no što je izrigala bujicu psovki.
Dakle, ispričavam se čitateljima radi nepismenog članka jučer.
Ili ipak
Isprićavam se ćitateljima radi nepismenog ćlanka jućer?
Razmišljam o nedostatku. Obraza. Nikako mi u glavu ne ide izjava oca onog debila koji je s Formulom 1 razbacivo publiku po parkiralištu Supernove u Buzinu.
Izjava u kojoj on ističe da se nada brzom povratku sina iz bukse. A unakažene i možda obogaljene žrtve on ne spominje. Jebe mu se za njih. A iz prve ruke zna kako je težak život bogalja. A takvima ih je možda, nadam se da neće biti, učinio njegov sin. Čijem se on brzom povratku nada.
Gledam prezime, nepoznato mi je. Ondak gledam u Google. Nije ono što sam mislio.
Čovjek nije bio ministar u ni jednoj vladi Andreja Plenkovića. A takav moralni kapacitet.
Svakako bi trebalo prinesti pažnji Andreju Plenkoviću na ovakav talent koji stoji potpuno nezamijećen. Čovjek godinama sjedi pravo neiskorišten, a kakav bi to ministar mogao biti. U ovoj Vladi, Vladi Andreja Plenkovića. Bio bi to moralni odmak, korak naprijed.
Ministar bilo čega, jer ionako su nam ministri stručnjaki za sve. I ništa. A s moralom problema nema, upravo kao što i naši ministri iz garniture koju je koristio Andrej Plenković. Svih pedesetak koliko ih je u redaljci koja se zove Vlada Andreja Plenkovića, rečeni Andrej izredao do sada.
Osim moralne i to vrlo visoke podobnosti, tip je i ekonomski i financijski vrlo sposoban. Možete li vi dragi moji, pa makar i uz pomoć sina zaraditi novaca za kupit auto od četvrt miliona EUR-a i dati ga na vožnju šmrklivcu?
Naravno da možete. Za trideset godina rada u nekom preduzećetu, s mjesečnom plaćom od 694 EUR-a. Bez da pijete, jedete i da hodate bijedno odjeveni. Nikakve velike promjene ne bi bilo. Takvi ste i sad. A Mercedesa nemate. Kad ste nesposobni.
A on, financijski potkovan, moralno neupitan sjedi. Nezaposlen.
Ne uočavaju ga ni fino poštelani radari Andreja Plenkovića.
A Boga mi ni izviđači Zlate Hrvoj Šipek.
