Nova nada zasjala je gosponu Štefu, dok je zatvarajući poklopac kontejnera u kojem nije bilo ništa za njega, shvatio da postoji šansa da će Luka Modrić i dalje u svijetu predstavljati njega. Štefa, šnajdera iz Kamenskog koji je pred penziju ostao bez posla. Pa sada skuplja boce.

Jučer je bila utakmica

Danima najavljivana, danima iščekivana. Čak sam i ja podlegao navijačkoj groznici, pa sam unatoč vrlo bogatom iskustvu navijača-gubitnika, što je posve logično jerbo drukam za Ajduka, očekivao pobjedu.

Ko da se igra protiv NK Kombajn iz Piškorevaca, a ne protiv reprezentacije koju čine igrači Barcelone i Reala iz Madrida.

Puno važnije pitanje ovih dana bilo je, hoće li Lukica nastaviti igrati ili neće za reprezentaciju. Jer to je svakako najvažnije pitanje, od životne važnosti za Hrvate.

Hrvatima je puno važnija spoznaja hoće li Luka igrati za kako se to kaže kockaste, od spoznaje o broju mjesta za dječicu u vrtićima, ili o realnom porastu plaća, o skraćenju rokova čekanja u bolnicama.

To je nacionalni interes. Jebo CT, jebo magnetnu.

Kopači po kontejnerima zastali su na trenutak, kao da su obamrli, dok su kroz otvorene prozore automobila do njih dopirale preglasno navinute vijesti u kojima je prva vijest bila odluka Luke Modrića o nastavku igranja za represtaciju kako kaže izbornik Dalić. A vijesti nije bilo. Jerbo Luka neće objavit. Nova nada zasjala je gosponu Štefu, dok je zatvarajući poklopac kontejnera u kojem nije bilo ništa za njega, shvatio da postoji šansa da će Luka Modrić i dalje u svijetu predstavljati njega. Štefa, šnajdera iz Kamenskog koji je pred penziju ostao bez posla. Pa sada skuplja boce.

Loš posao, ali prema van, odlično brendiran.

Kroz Luku Modrića i represtaciju. Ako izbornik govori represtacija, ondak se valjda tako i kaže.

Išao sam i ja na utakmice

Išlo se i na utakmicu. Rijeke navijača slijevale su se ovih dana prema Amsterdamu. Ne bi li navijali za reprezentaciju. Sjećam se i ja, svjetskog prvenstva u Francuskoj, bio sam na dvije utakmice. Jerbo sam imao špagu koja me ubacila u avion. Dva puta. I bilo je uistinu veličanstveno. Svi u huku tribina navijamo za Hrvatsku. Doživljaj koji se ne zaboravlja. Nikada. Jedino što me malo čudilo, tamo je bilo navijača s hrvatskim zastavama i navijača sa zastavama reprezentacija protiv kojih smo igrali. A bile su i nekakve zastave iz daljine slične našoj, ali kad se priđe bliže, vidiš da nemaju krunu na grbu.

I za razliku od naših, grb im počinje s bijelim poljem.

A igraju dvije reprezentacije. A ni jedna nema takav grb. Ni takvu zastavu.

Čija je to zastava? Za koga navijaju ti ljudi?

Kad smo već kod zastava, mene jako smeta, uopće nije važno, smije li se to ili ne, ali smeta me bilo kakvo šaranje po zastavi.

Zastava simbolizira državu. I moju državu.

I ne serite po njoj.

Lijepa hrvatska zastava i onda po njoj nevješto napisan debelom četkom umočenom u boju napis: NAVIJAČI BABINA GREDA, ili AJMO NAŠI, a s druge strane napisano ŠPIČKOVINA.

Na svakoj utakmici vidim takve pošarane zastave.

Ali vidim i one na kojima fali kruna i imaju drugačije prvo polje.

Ustaške zastave.

Navijači neke druge države koja je pošteno i vrlo zasluženo naprašena pred osamdeset godina.

Bili su i na utakmici protiv Španjolske. U ušatim U.

Navijali su.

Nejasno mi je jesu li navijali za Hrvatsku represtaciju ili za Španjolsku reprezentaciju.

Jer, znate onu…

U Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata…