Jeste li ikada bili na nekom otoku u sred zime?
Kad zapuše bura, kad se lede kosti do pucanja. Vjetar što ulazi kroz najmanju pukotinu, unoseći jezivu hladnoću. Prepušteni samo malom okruženju koje je poput vas na tom otoku.
Jer, brodovi ne plove. Trajekti ne dolaze. Pošta nije došla već nekoliko dana. U malešnom dućanu ionako siromašno opskrbljenom nestaje svega.
A vi imate febru. 39,5. I raste.
I ne pada danima. Nego raste. A doktora nemate. Helikopter ne može letjeti po takvom vremenu. Obitelj bespomoćno krši rukama. Trljaju vam prsa kvasinom, ali ne pomaže. Đava je doša po svoje.
A dvadeset i prvo je stoljeće. Medicina čini čuda. Ali ne vama. Ne danas. Ne ovdje na otoku u sred pizde materine. Ne u državi koja ne voli svoje stanovnike. Ne u društvu koje ne voli nikoga, društvu koje se hrani zlobom.
Život iz vas curi, istječe, vi ste svjesni svega, užasnuti i prestrašeni. Nemoćni.
Naprosto, niste imali sreće. Jer ste rođeni na krivom mjestu. U krivoj državi.
I umrit ćete udaljeni od kopna bijednih petnaestak kilometara, bez ikakve medicinske pomoći. Sestra, medicinka, pomaže koliko može. Ali ne može u svemu.
A život u vama nestaje. Kaplje, sa svakom kapljom odlazi i kapljica nade.
Sve dok svećenik kojeg su pozvali da bide uz vas u trenucima dok vas napušta život, ne spusti glavu i ne kaže tiho Počivao u miru Božjem.
A očajna familja udari u plač i nabrajanje. Umrli ste bez šanse da vam se pomogne. Stručno. Kako to liječnici rutinski rade.
I dao otkaz.
Zbog FB statusa prepunih mržnje. U njima se aludira na njegovu seksualnu orijentaciju.
I ono malo stanovnika Ista i Molata opet će biti bez liječnika.
Zbog gadova među nama.
A tim gadovima želim samo jedno.
Da naprijed napisani tekst bude opis njihovih posljednjih trenutaka.
I da ne čekaju dugo!
