Danas je alka, Kao što je bila i prošle godine i godinama prije nje. Pa se nisam zamarao, samo ponavljam uz male izmjene članak koji je ovdje valjda oduvijek.
Sinj je u groznici. Kao uvijek u ovo vrijeme, odbrojavaju se dani i sati do početka sinjskog fašnika, poznatog pod nazivom Sinjska alka.
Taj mazohistički karneval, koji se održava prve nedjelje u kolovozu, u vrijeme kada u Sinju temperatura ne pada ispod 35, održava se kao proslava pobjede Mlečana i mletačke vojske pod zapovjedništvom Zorzi Balbija, protiv Turaka davne 1715 godine.
Nikad mi nije bilo jasno, zašto se alka ne trči u Veneciji.
Ali, to vam je tako u nas Hrvata. Pobjedu Mlečana nad Turcima u Sinju slavimo kao svoju. Ponosimo se mostom za Pelješac projektiranom od Slovenaca, napravljenom od Kineza, plaćenom od Europljana. Ponosimo se svojom domovinom. A nemamo banke, poduzeća, šume, vode.
Pred točno 306 godina, oni su ga nabili Turcima.
Pa će po zvizdanu, u vrijeme kad je i cvrčcima prevruće da bi cvrčali, ponosni i muževni alkari, odjeveni u raskošne uniforme, svaka ima po nekoliko slojeva, a preko svega odjeveni su u uniforme od debele čoje bogato urešene ručnim vezom, zlatnim pucetima, a na glavama su im teške krznene šubare. Koje se naravno ne zovu šubare (puj puj) nego kalpaci, onako, pravo turski.
Konji zapjenjeni od vreline, a kraj njih će ponosno stupati njihovi brkati momci. Ne konjski momci, nego alkarski momci.
Pa sada slave pobjedu nad Turcima, odjeveni u turske uniforme.
Njihovo oružje zove se jednako kao što se zvalo i tursko oružje.
Zapovjednici njihovih četa imaju titule koje su imali i Turci.
Jedina je razlika što su Turci na svoje pohode za sobom vukli svoje hareme, a alkari, vuku svoje momke, odjevene u raskošne uniforme. Emancipacija je ufatila sinjsku krajinu.
Uvijek, od kad pamtim za sebe, molim se Bogu da Sinjanima podari lijepo vrijeme dok oni održavaju svoj karnevalski događaj. Da bude vedro, bez vjetra, u kojem u to vrijeme godine, ako nije kiša i nema vjetra, temperature rijetko padaju ispod 32 stupnja. Da im ne bude zima.
Pobjednik će dobiti veliki srebrni štit, kojeg je izradu naručio Josip Broz Tito. Kojeg viteški, spomenut nikad neće.
Dakle 306. utrka alke. Trke u kojoj se koplje nabija u Mercedesov znak u sredini kojega je rupa. Mercedesov znak, ima li što logičnije za Sinjsku krajinu?
Dva dana sam istraživao, mijenjao diskove, listao knjige i puste godišnjake, kopao po fajlama, skupljao sam građu za ovaj članak.
Dakle, najstariji dokument koji spominje Alku potječe s kraja 18. stoljeća pred kraj mletačke vladavine Dalmacijom. Dakle neposredno prije 1797.
O prvih sedamdeset godina Alke nema nikakvih dokaza. U poznatoj knjizi opata Fortisa Put po Dalmaciji i knjizi Sinjanina Ivana Lovrića, koje su izašle krajem tog istog 18. stoljeća, Alka kao činjenica uopće se ne spominje. Ne postoji!
Pali smo već na 235, otprilike, u prvoj rečenici. Alka se nije trčala niti nekoliko godina francuske vladavine ni tri godine u Drugom svjetskom ratu.
Dakle, kao i svaki karneval ovo s brojkama je škerac i zajebancija.
Alkom upravlja društvo oksimoronski nazvano Viteško alkarsko društvo. Viteško!
Kad netko spomene riječ vitez, priznam prvo me asocira na Grigora Viteza i njegove stihove
Kad bi drveće hodalo,
Šume bi se razilazile na sve strane.
Drveće bi hodalo,
A mahale njihove grane.
Onda na Princa Valijanta, viteza nad vitezovima mog djetinjstva.
Onda mi se lice iz blaženog osmijeha pretvori u grimasu, jerbo se sjetim Viteza Reinera i Viteškog alkarskog društva (VAD).
Nikad ni jednom vladaru nisu rekli NE!
Koji su sve, ali vitezovi nisu. Nikad ni jednom vladaru nisu rekli NE!
Strah me pomisliti, kako bi ih u tom kraju zvali da su žene koje imaju govornu manu, jerbo da ne znaju reći ne.
Među vitezovima ima i osuđenih ratnih zločinaca, neki od njih su i državnu kasu debelo pokrali.
[warning]Jedna od najpoltronskijih organizacija, poznata prije svega po beskičmenjaštvu upravo su ti đilkoši u šubarama na 35 stupnjeva u hladu i to gledano kroz desetljeća i stoljeća.[/warning]
Listam epub izdanje knjige ALKA U POLITICI – POLITIKA U ALKI – sinjska alka i ratovi dvadesetog stoljeća, autora Ivana Kozlice, ISBN 9789535740926, u izdanju Hrvatskog centra za ratne žrtve.
Svoju knjigu Kozlica započinje citatom iz splitskog Jadrana, katoličkih i naglašeno hrvatskih novina iz 1923. godine koji zvuči kao psovka upućena ondašnjim sinjskim alkarima:
Uvijek ste bili služnici sistema, vazda pod kuratelom (tutorstvom) državnih organa, voda na mlin svakom vragu, koji je bičevao naš narod.
Od vremena Austro-Ugarske, Franje Josipa do Kraljevine Jugoslavije i srpske dinastije Karađorđevića, od Pavelića i NDH do Titove Jugoslavije, a isto tako u Republici Hrvatskoj od Franje Tuđmana do Ive Josipovića, Viteško alkarsko društvo uvijek je bilo u strasnoj vezi i ljubavi s aktualnom vlašću.
Na šezdesetu godišnjicu vladavine cara Franje Josipa I. 1908. brojno alkarsko izaslanstvo putuje na proslavu u Beč. Za petogodišnjeg rata brojni alkari ratuju kao carski vojnici. Sudjelovanje u ratnim pohodima na Srbiju zaboravljeno je nevjerojatno brzo, već 1918. kada je u Sinju upriličen veličanstveni doček pobjedničkoj srpskoj kraljevskoj vojsci.
Prema zapisima svjedoka, vojska Kraljevine Srbije u potpunosti se mogla osjećati kao osloboditelj Cetinske krajine. Uz mnoštvo, dočekali su ih i alkari obučeni u svečano ruho. Bilo je to u prosincu 1918., samo četiri mjeseca od zadnje “austrougarske alke” kada je još “slavljena Habsburška kuća”.
Sada se klicalo kralju Petru i svirala srpska himna “Bože pravde”.
Dakle, pojednostavnjeno rečeno, bilo je režimsko. Veliki domoljubi koji su koračali na sprovodu srpskog kralja Petra u Beogradu.
Ista alkarska uprava iz doba Austro-Ugarske organizirala je 1919. alkarske svečanosti dva puta, jednom izvanredno natjecanje 12. srpnja u čast rođendana kralja Petra Karađorđevića, drugi put redovito natjecanje. Kad je ostarjeli kralj Petar umro, alkarsko izaslanstvo odlazi u Beograd na pogreb.
Posebno blizak odnos između alkara i dinastije Karađorđević svojevrsni vrhunac doživljava već 1922. godine kada se ženi kralj Aleksandar koji na svoju svadbu poziva i alkare. U Beogradu se u sklopu svadbenih svečanosti upriličuje pravo alkarsko natjecanje na kojem pobjeđuje alkar Josip Tomašević i na dar od kraljice Marije dobiva zlatnu tabakeru s briljantima.
Prema alkarskim kronikama, to je bio jedan od samo tri slučaja kada se alka nije “trčala” u Sinju. Prvi put se to zbilo 1832. u Splitu, a posljednji put 1946. u Zagrebu u čast, naravno, Josipa Broza Tita.
Bilo je na alkama svega i svačega. Upravo je na Alci, dr.prof. Šime Nikad Prodan Domovini Odan Đodan, lansirao monstruoznu teoriju da Srbi imaju šiljate glavice.
Jebiga, alkari na tikvama po zvizdanu nose te kalpake, pa se ne vidi oblik njihovih glava. Jednim je general Janko Bobetko, izaslanik predsjednika Franje Tuđmana pozdravljen od strane vojvode kao izaslanik predsjednika Tita. Alkari viteški junaci ponosni su na svoje slavodobitnike, poštuju ih i cijene. Na naročitoj cijeni su Mirko Norac, dva puta osuđivan za ratni zločin, Ognjen Preost, osuđivan za gospodarski kriminal.
Jebena je ta vrućina.
Ovaj članak je napisan kao uvodni članak za događanja oko onog pijanog alkarskog harambaše koji je porazbijao nekoliko automobila, pa tražio policijsku zaštitu, sve u cilju da se čitateljima predoči o kakvoj se ekipi radi. Članak če biti objavljen u tijeku dana.
[warning]Isprika redakcije zbog pogreške u grafičkom dizajniranju članka.
Umjesto slike Freddie Mercurya, koji je naveden kao alkarski momak, trebala je biti postavljena ova fotografija alkarskog momka.
[/warning]
