Ne maltretirajte djecu, ne šaljite ih u škole

Počela je škola.

Novinari koji su besramno brojali automobile na naplatnim kućicama i bjesomučno i zapjenjeno nas izvještavali o svakom turistu koji je prešao granicu, nekako sramežljivo, preselili su se pred škole, pa onako sneno broje one rijetke prvaščiće koji su pred dva dana počeli uživati blagodati nauke u našem školstvu.  Njihovi sneni izvještaji počinju u udarnom terminu, baš kao do pred pet dana broj turista. Ali brojka koja je izbrojana spominje se tiho. Baš onako, uz put. A prvaščića je svake godine sve manje.

Pad broja prvaščića počeo je pred šest godina u školskoj godini 2017/2018. Dost davno. Ako se baš  nikak nemrete sjetit, to je prva puna godina Plenkovićeve vladavine.

Broj prvaščića pao je odma s 42.217 na 39.692.

Ošli ljudi vidli kakva im je budućnost.

Od onda pada, postojano po soma dva godišnje. Sada smo pali na oko 35.000 i nešto malo manje đaka manje, koji će učiti u školama pisati, moliti se Bogu, učiti o leptirima i pticama, da od rana shvate da je odavde najbolje odletjeti. U bijeli svijet.

Školovanje u Hrvatskoj je ćorav posao

Sve u svemu, mislim da je školovanje danas dost nebitan trud, bumo rekli, gubitak vremena. Tlačimo djecu s pet put pet, Pitagorinim poučkom, tjeramo ih da pravilo izgovore How do you do, da bi onda ne televiziji vidjeli Dubravku Šujicu, profesoricu engleskog, koja priča indijanski engleski, a već je cijelo desetljeće vani i blebeće ingleški. Ili prof. Majdu Burić, profesoricu hrvatskog jezika koja ima velike probleme oko sklapanja bilo kakve rečenice. Ono malo fraza što je jadna uspjela naučiti, koristi na početku svake rečenice, pa to izgleda ovako Još je predsjednik Vlade i predsjednik HDZa – Andrej Plenković, a dalje slijedi neka nesmisao.

Nepošteni smo prema svojoj vlastitoj djeci. Tjeramo ih da bubaju, da uče, da ne budu, kako je to meni mama govorila smetlari, nego da budu profesori.

A smetlari imaju veće plaće od profesora.

Budite smetlari djeco

Usmjeravamo ih u krivom smjeru. Budite smetlari djeco. Vozite smeće kad vam se prohtije. Birajte što ćete bacati u kontejner. I niko vam ništa ne može. Jer vi ste faktor. A ne nekakvi profesorčići u iznošenim lačicama izglancanim na turu.

A i što će vam diploma? Da bi postali šef nečega? Pa nije to za ljude koji su diplome stekli znanjem. To je za ljude s iskaznicom. A iskaznicu možete dobit još kao klinac, petnaest šesnaest godina star, pa postat ministar u tridesetoj.

I bez previše muke oko nauke.

Evo i rimuje se. Budite konjina. Panjina neobrazovana, a papiri će već nekako doć. Za dobit papire dovoljno je dobit tu malu iskaznicu. Valjda pri predaji iskaznice dobiješ brošuru maštovitog naziva Kuda nakon iskaznice?

U brošuri otisnutoj na finom debelom glanc papiru, odmah iza slike Doživotnog Predsjednika Vlade Republike Hrvatske koji se veselo smiješi, naveden je popis brzopoteznih ustanova koje imaju kvalitetne štamparije i tuku diplome u tri smjene, po potrebi. Ima i popis benzinskih stanica gdje s emogu kupit diplome, jeftinije od rezervoara benzina. Sve to ukrašeno lijepim fotografijama veselih ljudi, Milijana Brkića Vase, Stipe Mihanovića, Radovana Fuchsa, Marija Banožića, Luke Burilovića, manekena poimanja uspjeha i znanja u Republici Hrvatskoj.

Budite i vi oni. Budite nedostupni. Običnim ljudima, zakonu.

Više potrošiš goriva do tih benzinskih stanica nego za diplomu. Transportni troškovi uvelike nadmašuju trošak brzopoteznog školovanja i diplome.

Pa ćeš postat ministar, nema veze kaj misliš da je PowerPoint sve na svijetu. Nema veze kaj engleski ne znaš, nema veze kaj se u ekonomiju razumiješ kao Dinko Filipović koji je profesor na ekonomiji.

A kad postaneš ministar, diplome će biti jednako jeftine, a gorivo naravno kao rezultat tvoga znanja, još skuplje.

A Slavonija prazna. Prvaščića skoro da i nema. Ono malo što ima, roditelje brine što djeca moraju u školu a ne mogu igrat nogomet. Jer, roditelji znaju, od škole ništa, nogomet je bitan. Auto, plastificirane manekenke, napućenih čuba, kako bi rekao Bora Čorba guzate, sisate lomne u struku.

Ne bih spominjao desnicu ruku.

Jer desnica ruka je sve ovo što mi izvodimo.

Drkanje djece.

Tjeramo ih da idu u školu. A od školovanja rezultata nema. Samo karta za Irsku. Njemačku.

Karta za bijeg, pobjeći negdje, daleko što dalje gdje ne trebaju pilule za spavanje.

Što bi reko, naravno, Bora Čorba.