Bilo je to dosta davno, pred sedamnaest godina, nekako baš u ovo vrijeme. Bijeli kombi, s nalijepljenom velikom slikom Radimira Čačića krenuo je u turneju Hrvatskom. Na kombiju je bilo lijepo ispisano Čačić za premijera. Tada još vitki i oku ugodni Ratko Čačić s velikom je energijom krstario Hrvatskom, obišao je 210 sela, gradova, zaselaka, sela, pripizdina raznih, Gornjih i Donjih. Zvala se to mislim Seoska turneja. Turneja je počela godinu dana prije izbora, koji su održani krajem studenoga 2007.
Mediji, a i građani, jer građani su oduvijek bili pod utjecajem medija, s podsmjehom su pratili turneju, ne radi lika i djela Ratka Čačića, čovjeka bez kojeg posve sigurno Autoputa ne bi bilo. Ili ga ne bi bilo u tom roku. Bila je čudna kandidatura za premijera. Kandidatura za mjesto koje na izborima ne postoji.
Iako su ideje Ratka Čačića bile vrlo prihvatljive, razumne, Hrvati su naravno, izabrali HDZ, a premijer je bio Ivo Sanader. Kako je to sve na kraju sa Sanaderom završilo, dovoljno je sjetiti se hladne zimske večeri i Slazburga i Andrije Jarka. Nikad Hrvati nisu birali razumno. A kad je dogorjelo do noktiju, onda su poput kokoši glasali za suprotnu opciju, bez razmišljanja, bilo tko ali ovi više ne. Ali uvijek jednokratno. Sjetite se 2000. Sjetite se 2011. i sjetite se zagrebačkih izbora 2021.
Sve to dovoljno govori o pameti Hrvata.
Bilo je to s Čačićem čudno, jer Hrvati na izborima biraju stranke, koje određuju tko će biti predsjednik Vlade. Hrvati biraju predsjednika direktnim izborima. Biraju i luftbremzere koji se zovu župani. Biraju u načelnike i gradonačelnika.
Ali premijera Hrvati ne biraju. Biraju stranke. A pobjedničke stranke ili koalicije određuju tko će biti premijer.
Ovih dana kukuriknuli su prvi pijetli.
Javila se gospođa Sandra Benčić, koja ima vrlo veliku želju biti premijerkom. Ne bih sada pisao o nekakvim blokadicama od parsto kuna, koje ukazuju na šlamperaj ali i bahatost, niti o kriminalno popunjenoj imovinskoj kartici. Ne bih pisao jer meni je to, da prostite, normalno. Normalno je zbog samo jedne činjenice. Radi se o ekipi koja ne zna. Ekipi koja nije nije znala osnovni postulat.
Generalni pretres kandidata s kojim izlijećeš vani.
Imovina, prošlost, duljina školovanja. Ljubavnici, ljubavnice, brak, djeca, piša li u parku, postoji li evidencija ili svjedoci o tome. Jel kandidat krao trešnje kod susjeda kad je bio mali. Jel motao krdžu. Sve to, očito nije obavljeno kako spada.
Davno me naučio moj otac: Kandidiraj se i saznat ćeš sve o sebi.
Sandra Benčić ušla je u kampanju, jer isticanje kandidature i nije drugo nego početak kampanje, rekao bih loše. Žena neosporno ima vidljivost u Saboru, relativno, ne jako je poznata širom Hrvatske, pa je isticanje kandidature i način skretanja pažnje javnosti van Zagreba na nju.
Kampanja je personalizirana iz jednostavnog razloga, MOŽEMO! nema kadrova. Nema ljudi s radnim iskustvom na visokim rukovodećim položajima, koji mogu preuzeti vođenje države. Pogledajte samo kakvu je kadrovsku papazjaniju u Zagrebu ukrcao Siniša Hajdaš Dončić u zagorskim dogovorima s Danijelom Dolenec. Kakva bi tek strahota bila na državnom nivou, bolje je i ne misliti.
Vremena imaju, nek si nađu nekoga tko zna voditi kampanju. Ovo je loše počelo. Jer kampanja na nacionalnom nivou nije padanje na guzicu od oduševljenja kandidatom, kao što je bila u Zagrebu, gdje su kolebljivi glasači SDP-a glasali za Tomaševića po diskretnom Grbinovm naputku koji je godinu dana ranije izjavio Ne bih imao ništa protiv da Tomašević bude kandidat.
Kad smo već kod Grbina, prije kandidature gospođe Sandre Benčić, pojavio se Peđa Grbin i rekao da on želi biti premijer. I vidi se na tom mjestu. Svaki put kad pogleda u ogledalo, ugleda premijera. Ne znam jesu li na Iblerovom trgu uredili sobu koja liči na premijerski ured, da se Grbin stalno vidi na mjestu premijera. Ne bi me čudilo da jesu. Grbin ima najveću manu kaj
SDP, stranka u umiranju, ušla je u podrum u ropotarnicu i izvukli su Peđu Grbina za kandidata. Jerbo je on predsjednik koji stranku vodi stabilno s 18% na niže. Ali odredili ga zato jer se bilo tko od potencijalnih kandidata boji preuzeti stranku (što je vrlo bitno za napomenuti, nakon vrlo duge unutarstranačke kampanje) neposredno pred izbore. I doživjeti debakl. Koji će biti radi rada Peđe Grbina u ovih nekoliko godina.
A unatoč svemu, SDP ima na lageru ljudi koji bi mogli biti dobri premijeri. Posve sigurno bolji od Sandre Benčić, s kojom će se morati sučeljavati, jer očito je da dogovora neće biti.
Svakako ne treba zaobići Borisa Lalovca, dobrog ministra financija u Milanovićevoj vladi. Ne treba zaobići ni Biljanu Borzan, iskusnu političarku i vrlo aktivnu u Europarlamentu. Ne treba zaboraviti ni Miranda Mrsića, bivšeg ministra u Milanovićevoj Vladi, koji je imao snage oduprijeti se i Davoru Bernardiću. Mirala Ahmetović, istaknuta saborska zastupnica SDP-a bila bi isto tako dobra kandidatkinja.
A oni izvukli Peđu Grbina.
Jer to je SDP.
Dakle, pijevci su kukuriknuli rano. Iz iskustva znam da ćemo o sada istaknutim kandidatima saznati još svašta. Jer, moj tata je bio mudar čovjek. Znao je o čemu govori. Kandidiraj se i saznat ćeš sve o sebi.
