Javlja mi se SMS-om čitatelj Milijan B. iz Zaboka, da je danas, prolazeći preko Trga žrtava fašizma u Zagrebu, u fontani ugledao crnog labuda i napuhanog jednoroga kako dostojanstveno plivaju.
Valjda je u HDZ-u prevruće, pa su isplovili u obližnju fontanu.
HDZ je u samo nekoliko mjeseci dobio nove dvije napuhane veličine.
O Crnom labudu zna se više-manje sve.
Taman kada smo pomislili da je to to, pojavio se u HDZ-u i Napuhani jednorog, u liku ministra vanjskih poslova.
Pođimo redom.
Indeks je rastavio vladu do zadnjeg šarafa.
Plenković je sve to pokušao zašarafiti, ali onako po sjećanju bez korisničkog priručnika, manuala.
Tipična početnička greška.
Koja se zove RTFM.
Read The Fuckin’ Manual.
A u manualu lijepo piše da se okaneš ćoravog posla!
Pa je zbrda zdola sastavio šarafe, one koji su mu falili kupio je u obližnjoj željezari, a jedan, sav nagrižen i oštećen, pripasao je u drugu rupu.
Imenovao nove ministre i ministarke. Onako, zbrda zdola. Po poznatom sistemu:
Halo Jozo, kako si, kako žena, kako dječica sitna, nego da te pitam, jel bi ti bijo ministar? Bi? Čega? Ma nije važno. Ionako ne moraš ništa znati. Ma odlično, ajde navrati na kavu da se dogovorimo. Ma nema problema, sigurno će te potvrditi, pa znaš da u džepu kraj jaja imam one žetončiće, hahahahaha!
Pa su tako postali ministri.
Familiji poginulog vojnika odma je puno lakše kada im nekakav rak grlića maternice tumači da je njihov sin poginuo za nekakav viši kurac, u nekakvoj civilizacijskoj zabiti sedam hiljada kilometara daleko od ove civilizacijske zabiti u kojoj ovakvi mogu biti bilo što.
Pojavio se neki čića s nekoliko dlaka na glavi, koje su u erekciji, natakario očale koje vuku na model Franjo Tuđman 1990. (onaj socijalni, prije postizbornih zlatnih), koji je prvi dan odma čim su se kamere okrenile prema njemu, počeo drobiti i mljeti. Nikada nisam čuo toliko sranja izrečenih u jednoj minuti.
Ovaj je multitalent. Frajer mlati, zbrda zdola, ni Bog ga ne razumije, Gledam, ko da mu se bujica iz septičke jame prelijeva prema mikrofonima novinara koji pametno kimaju glavama, se shvaćajući što ovaj kenja.
Pričao je i drobio li drobio o svojoj ženi, što mi je bilo strahovito važno, mljeo je svašta o njoj. Impresioniralo me strašno da ministar vanjskih poslova ima ženu.
Frajer se napuho na televizoru za vrijeme Dnevnika, da sam mislio da će mi eksplodirati televizor.
Pa sam ga ugasio. Jebiga, ja imam jedan problem.
Kada se neko čudno zove, onda sam cijelo vrijeme pod dojmom asocijacije koju budi njegovo ime ili prezime.
Nikada nisam vjerovao Tuđmanu.
Jer je tuđ čovjek.
A diš vjerovat tuđijencu? Pa nas su uvijek pokoravali i uništavali tuđinci. Tuđi ljudi. Tuđmen.
Radman, Gordan Grlić Radman.
Zvuči nekako jamesbondovski. A čak je i Gordan. Gordan . Izgleda da je u hrvatskoj politici ime Gordan fatalno! Te Njonjo, te Čmaras.
Čovjek koji svojim prezimenom asocira na rak grlića, kod mene od prve nije naišao na simpatije, makar su iz njega izlazile riječi brzinom zalaufanog geštetnera.
Pa se sada onako napuhan do pucanja ukazuje svugdje.
Primila ga je i šefica kuhinje sa Brijuna.
VEZANI ČLANAK O KUHARICI SA BRIJUNA
Povodom smrti vojnika u Afganistanu, oglasila se konačno i kuharica. U Gloriji!
Primili su ga i novinari. Na konferenciji za tisak.
Primili ga nježno, s friško opranim rukama.
If you know what I mean?
Pa su slušali njegovo tamburanje, hvalisanje. Sranja o njegovoj ženi. Nema o čemu nije srao, ali ipak, tatu žestokog komunista i jednog od junaka i prvoboraca hrvatske privatizacije koji je za kikiriki kupio onu smrdljivu Agroproteinku u Sesvetama, nije baš spominjo. Nije se zamarao ni s načinom kako je Agroproteinka pretvorena.
Pa je frajer, kada je vidio da su novinari u transu, na rubu svršavanja, od njih zatražio da mu plješću. Kafilerist se ponaša kao estradna zvijezda s onom kukmicom na tikvi.
Pa se razlio frenetični aplauz novinarskih ručica, likova koji sebe nazivaju novinarima, a u stvari su intelektualne amebe iz roda beskičmenjaka.
Tko zna kako bi to svršilo?
Tučnjavom među novinarima i novinarkama?
Tip se svugdje gura, ko gače u guzicu.
Evo, i on je morao nešto pričati o tragičnoj smrti vojnika Briškog u Afganistanu.
Jer je zgodno poentirati na smrti mladog čovjeka. Nema bolje. Ko onomad Kolinda svinjskim ponašanjem nakon smrti sisačkog zeta na Bliskom Istoku, kada je davala nadu da je čovjek živ, a znala je da je ubijen.
Javnost to voli.
Pa kaže: Gospodin Josip Briški nije poginuo uzalud! E jebem li ti mater. Koji je cilj mogao imati vojnik kojeg dovode u sanduku u sedam tisuća kilometara dalekom Afganisatnu?
Familiji poginulog vojnika odma je puno lakše kada im nekakav rak grlića maternice tumači da je njihov sin poginuo za nekakav viši kurac, u nekakvoj civilizacijskoj zabiti sedam hiljada kilometara daleko od ove civilizacijske zabiti u kojoj ovakvi spaljivači lešina mogu biti bilo što.
Čak i ministri vanjskih poslova!
PS. O smrti vojnika, Josipa Briškog nisam pisao niti jednu riječ. Jer poštujem tugu i bol obitelji.
A svakako bih imao što napisati.