Gospođe i drugarice strpljivo su čekale na red kod frizerke Sanje. Sjedile pod haubama i listale Burde ili Elle časopise. Onda su došle kući, zadovoljno se okretale pred ogledalom, držeći uz tijelo privijene haljine koje su dugo birale, a koje će sutra obući.
Na balkonu u plastičnim kutijama poslagani kolači koje su cijelo popodne pekle, pažljivo ih odlagale.
Usnule su s jastucima zarolanim pod vrat, da im se frizura ne pokvari. One sretnije su s kauča u dnevnoj sobi uzele one okrugle jastuke koji su se prodavali uz kauč. Samo da frizura ostane netaknuta.
Ujutro u oblaku Tafta sa skorenim frizurama na glavi krenule su na posao, držeći pažljivo vrećice s plastičnim kutijama, da se kolači ne oštete.
Jer danas je njihov dan. Dan žena.
U poduzeću se danas radi skraćeno, do podneva, a onda će se družiti s kolegama i kolegicama. Jer danas je Osmi mart, međunarodni Dan žena.
Boce Mirogojčeka, Šibenske loze, Trenka, Amara i Aer konjaka pristizale su na uredske stolove. Vozač Milan stenjao je od težine dvadeset litarskog kanistra s bijelim vinom.
Svega je bilo. I šunke i sira i kiselih krastavaca, pečenog mesa, ma, divota.
Kolege su kao i obično, od ranog jutra nazdravljali žesticom, nakon svake zdravice nekako pohotnije gledali u guzove, sise i bedra lijepo sređenih kolegica što su davale na Taft. Nitko nije radio, jutro su proveli u sve vulgarnijim doskočicama i asocijacijama, birtaškim pošalicama, s nimalo skrivenim željama i aluzijama o zavlačenju svega i svačega drugaricama čiji je danas dan.
[su_note note_color=”#f1f1f1″ text_color=”#1a1901″ radius=”12″][su_quote cite=”Proslava Osmog marta u radnom kolektivu”]Onda se odnekud pojavilo cvijeće. I bombonijere Opera umotane u srebrni papir. Kolege su, blesavo se cerekajući čestitali kolegicama Dan žena uz riječi Evo dam ti kitu, smijuljeći se svojoj velikoj duhovitosti.[/su_quote][/su_note]
Atmosfera je rasla u svakom trenutku, kolegice su bile sve zajapurenije od neugode, od pokušaja da ih se pljesne po dupetu, ili barem uštine guzica jedva ugurana u suknju.
Konačno je došlo podne. Muškarci su sjeli za stol, već poprilično podnapiti. Žena za stolom nije bilo, uzele su dobivene bombonijere i blesavo ugurane im kite i otišle kući. Čekati muževe koji će doći kasno s posla, pijani, zapišani i pobljuvani.
Jer danas je Dan žena. Pa su slavili. U svom poduzeću.
Onda se pojavila drugarica Rajka, na nekakvom sastanku, od kolega podrugljivo nazvanom AFŽ, drugarica Rajka je konstatirala da su proslave dana žena s guranjem kita, štipanjem guzica, pljeskanjem po dupetu samo omalovažavanje drugarica zaposlenih u kolektivu. I AFŽ je dogovorio da se više ne obilježava Dan žena u njihovom kolektivu. Nema više kolača, Taft frizura, novih haljina, nema ni cjelodnevnog drpanja.
Prijedlog je usvojen, pa Osmog marta na godinu žene nisu bile drpane ni štipane, radilo se normalno.
Bliži se dan u kojem obilježavamo pad grada Vukovara, nazvan odlukom Sabora Danom sjećanja na žrtve Domovinskog rata.
[su_note note_color=”#f1f1f1″ text_color=”#1a1901″ radius=”12″][su_quote]U Saboru su ga izglasali oni koji u Domovinskom ratu bili nisu, oni koji su Domovinski rat pratili iz velike udaljenosti, a i oni koji su iz Domovinskog rata, u koji su ušli kao gologuza sirotinja, izišli bogati poput krezova.[/su_quote][/su_note]
Realno, mogli su ga nazvati i Danom razjedinjenja i svađe.
Svake godine Hrvatska se svađa oko obilježavanja uspomene na poginule, nestale i ranjene u Domovinskom ratu. Svake godine političari svih boja tuđu tragediju, koja se događala dok su oni pobjegli na sigurnu udaljenost, koriste u svoje svrhe. Na desetine vodećih političara imalo je pametnijeg posla od sudjelovanja u ratu. A sada tuguju i obilježavaju.
Oni nemaju pravo na tugu. Imaju pravo samo da ih se pošalje u pičku materinu svaki puta kad spomenu Domovinski rat.
Danima traju pripreme, jedni se hruste, drugi ko fol smiruju i dolijevaju ulje na vatru. Nitko ne pita, A koji je vaš razlog gospođe i gospodo uopće se pojaviti u Vukovaru? Osim naravno dolaska superizborne godine.
[su_note note_color=”#f1f1f1″ text_color=”#1a1901″ radius=”12″][su_quote]Nitko se nije sjetio, kao što se davno sjetila drugarica Rajka, pa rekao Nećemo više obilježavati jer je ovo naprosto moralno ruglo. Pljuvanje na uspomenu i sjećanje na one koji su u ratu poginuli, nestali, ranjeni.[/su_quote][/su_note]
Kad slušam sve ovo, kad vidim kakvi tipovi pokušavaju poentirati na tragičnoj sudbini grada koji je pao, ali i grada koji je bio izdan, mislim da je najbolje zabraniti sva ta nazovi obilježavanja.
Samo tuga. Prestrašno kakav smo narod.— Spectator (@SpectatorHR) October 31, 2023
Što o Domovinskom ratu mogu pričati Andrej Plenković, Gordan Grlić Radman, Mario Banožić, Zoran Milanović, Frka Petešić. I mnogi drugi?
Ukupna njihova udaljenost od tadašnjeg ratišta jednaka je duljini opsega Zemaljske kugle.
A obilježavali bi. A dolaze izbori. Pa ne bi obilježavali, nego samo zapišavali teritorij.
https://spectatorblog.net/vukovar-trideset-i-jedna-godina/18/11/2022/08/44/
Ostavite ljude koji su izgubili svoje bližnje u tišini i dopustite ih da ih se sjećaju, da im zapale svijeću.
Vaše im svijeće ne trebaju. Oni samo od vas trebaju da društvu koje vodite omogućite pristojan život.
Jer za to su poginuli.
U borbi za bolje društvo. A ne za ovo sranje koje ste napravili.
