Bivši premijer Hrvatske uhvaćen na naplatnim kućicama St. Michael u blizini Salzburga u točno 15:46 sati. Glasnogovornik austrijske policije za Jutarnji je izjavio da se Sanader kretao u smjeru Njemačke.
Citat je jednog od bezbroj članaka koji su vrištali s naslovnica svih vijesti u Hrvatskoj, regionu, a Boga mi i u svijetu.
Bilo je to daleki 10. prosinac 2010.
Deseti prosinac, dan na koji su Hrvati ostali bez svoja dva najveća sina.
Franje Tuđmana i Ive Sanadera.
Oca pljačke i sina realizatora pljačke.
Zašto se 10. prosinca ne obilježava kao blagdan?
Tog dana, Nikola Grmoja, profesor povijesti i sociologije imao je dvadeset osam godina i pet mjeseci, vjerojatno tada čitao još nije s razumijevanjem, pa nije mogao dokučiti činjenicu da je uhapšena lopina od formata, šef mafije i pljačkaške družine.
Ovo je posve drugi HDZ, HDZ koji nije talac jednog čovjeka. HDZ poštenih ljudi. Vrijednih i samozatajnih. Za koje uopće ni ne čuješ. Evo, gdje je nestao HDZ-ov jastreb Dražen Barišić, gradonačelnik Velike Gorice?
Istog tog dana, desetog prosinca, kojeg ne znam zašto, pošteni ljudi ne obilježavaju kao blagdan, Andrej Plenković imao je napunjenih četrdesetak godina, a pretpostavljam da je i on znao pročitati tekst od pola stranice i otprilike razabrati o čemu se tu radi.
Jučer je osuđeni kriminalac, povremeni remetinečki uznik, privremeno nastanjen u Krapinskim Toplicama, dr Ivo Sanader, nepravomoćno osuđen na osam godina prdekane. Za Fimi Mediju.
Razbojnička družina kojoj je bio na čelu, osuđena je na povrat petnaestak miliona kuna love, što je manje od pola promila onoga što su ukrali za vrijeme svog djelovanja, pod rukovodstvom dvojice kojoj je deseti prosinca došao glave.
Nikola Grmoja i Andrej Plenković, prethodno navedeni, a u daljnjem tekstu više puta spomenuti, imaju zajedničku, dodirne točke.
Nisu bili članovi Razbojničke družine. Druga je točka moja dvojba da li su u trenutku 10. prosinca 2010, znali čitati s razumijevanjem, da li su shvatili da je naočiti muškarac kojeg austrijski policajac vodi u zatvor uhapšeni lopov, vođa te Razbojničke družine? Da li su uopće iz tekstova mogli razabrati da je ta zgrada u koju ga vode, zatvor?
Vjerujem da su osjećaji Hrvata o trenutku ulaska njihovog donedavnog premijera u zatvor druge države bili podijeljeni.
Jedan dio se toga sjeća s nelagodom i sramom. Jedan dio je likovao.
Jedan dio se sjeća straha i panike koja ih je savladala. Njima je to bilo vrijeme tankog sranja, ako su klepili Ivu, što će li biti tek sa njima.
A dvojac Nikola i Andrej, njima je bilo sve ravno. Jer razumjeli nisu o čemu se radi.
Od toga dana, teško da postoji dan, a prošlo ih je skoro 3.600, da barem neki viđeni HDZ-ovac ne trune u nekom od zatvora, a da to nije Ivo Sanader, pravomoćno osuđeni kriminalac i vlasnik nepravomoćnih presuda koliko ti srce poželi.
A dvojac Nikola i Andrej, njima je bilo sve ravno. Jer razumjeli nisu da se radi o kriminalcu i šefu Razbojničke družine.
Prošle su godine, prašina je pala na tone i tone sudskih spisa koju su se buđavili u skladištima DORH-a i sudova. Ljudi su starjeli, neki i umirali, život je tekao dalje.
Andrej i dalje nije razumio o čemu se piše o čemu se priča na televizijama. Nije razumio ni Nikola, kojeg je sudbinski trenutak ovjere nekakve doktorske žvrljotine kod nekakvog bilježnika, povezao s Andrejem
nisu o čemu se radi. Lijepo su se slagali i surađivali, uživli u blagodatima neznanja, sve do tog kraja travnja 2017 godine, kada su pale riječi : Molim tajnicu da pripremi ostavke.
U tom trenutku Nikola je shvatio da je onaj markantni muškarac s kariranim šalom Ivo Sanader, šef Razbojničke družine, pred zatvorenim očima letjeli su mu natpisi u novinama, stari tri godine, da je Razbojnička družina osuđena. Odjednom je shvatio da zna čitati.
Da je cijelo vrijeme surađivao s razbojničkom družinom, a da nije znao. Jer nije znao čitati s razumijevanjem.
Raspizdilo je to jako dragog i simpatičnog Nikolu. Toliko godina provest u neznanju. Što bi bilo da nije bilo Molim tajnicu da pripremi ostavke?
I danas bi u neznanju živio.
Andrej nije imao tih šokova. On i danas ne razumije o čemu se radi. Svi ti dragi ljudi, koji su pred desetak godina bili na čelu Camorre,njih više nema. Nema ni Gordana Jandrokovića, nema ni Vladimira Šeksa, negdje se djeo i onaj frfljavi Bačić, koji je torbe novaca držao po blagajnama. Nema ga. Nema ni dragog Darija, Božidara Kalmete.
Nije to više Razbojnička družina, to je časni i pošteni HDZ.
Jučer je objavljena presuda u kojoj piše da je Sanader lopov (nepravomoćno), premda smo to znali, piše i da su HDZ lopovi, razbojnička družina, koja mora vratiti novce gdje ga je i ukrala. U proračun.
Presuda je raspizdila i sada već načitanog Nikolu. Pa on, ljut ko leptir, kaže:
U ovih deset godina suđenja se puno toga promijenilo ali Hrvatskom drmaju isti akteri. U tadašnjem predsjedništvu su sjedili neki od danas utjecajnih HDZ-ovaca, a Fimi medija je poslovala s ministarstvima gdje su također sjedili neki od ključnih ljudi današnjeg
Valjda tih utjecajnih HDZ-ovaca nije bilo kad je on doveo istu tu družinu na vlast? Čovjek se ljuti, jer zna čitati. Ili je samo pokvaren?
E moj Nikola, blo ti je bolje nepismenom.
A Andrej, već spominjani, kaže: Nema šanse Nema šanse da nosimo etiketu Ive Sanadera. No way! Ovo je drugi HDZ.
I u pravu je, došli su novi ljudi, fini, dr. Pavo Barišić, s naglaskom na ono dr. pa Martina Dalić, Lovro Kuščević, Goran Marić, Tomislav Tolušić, Gabrijela Žalac, Marko Pavić, Milan Kujundžić, Vaso Brkić, Josipa Rimac.
Sve fini ljudi, pošteni! Nadasve!
I u pravu je Andrej Plenković, premda ne razumije o čemu se radi.
Ovo je posve drugi HDZ, HDZ koji nije talac jednog čovjeka. HDZ poštenih ljudi. Vrijednih i samozatajnih. Za koje uopće ni ne čuješ.
Evo, gdje je nestao HDZ-ov jastreb Dražen Barišić, gradonačelnik Velike Gorice?
Nema ga. Zaštitni znak Novog HDZ-a. A nestao iz javnosti.
