Sumorna je jesen. Rano je jutro, magla se spustila nad Zagreb, kao u zlokobnoj i zloćudnoj pjesmi. Svjetla automobila sablasno se slute kroz bijeli zid magle.
Na parkiralištu stoji autobus. Širom otvorena vrata. Šofer u tamnom odijelu, na glavi mu kačketić, s nekakvom oznakom, ne vidi se dobro, ali kao da podsjeća na uvećanu sliku korona virusa koja se svako malo pojavi u novinama.
Sjedi, gleda pred sebe, zureći u neprozirni bijeli zid. Hladno je u autobusu, ali on to ne osjeća. Dolazi starica, pogrbljena, izmučena lica, u drhtavoj ruci štap. Prima se za rukohvat kraj vrata i polako, glasno stenjući ulazi u hladni i mračni autobus. Pogleda šofera i prozbori drhtavim glasom Prva sam došla? On niti pogledavši je, kimne glavom i procijedi, Sjednite gdje želite. Ionako polazimo tek u ponoć.
Sivi i sumorni dan je polako prolazio, ljudi su dolazili, polako, kao na kapaljku, pentrali se u mračni i hladni autobus, sjedali, tupo gledali u tišini kroz prozor, a nisu ništa vidjeli, jer, spustila se gusta magla iznad Zagreba.
Onda je konačno vozač, nakon tko zna koje ispušene cigarete, ustao.
Prošao je autobusom, pregledao ga. Malkice uzdignute glave, kao da bradom broji putnike.
Po navici, dok je pregledavao, brojao je. Sva su sjedala autobusa bila popunjena, ostalo je samo jedno, ali ponoć je mora krenuti. Putnik će doći sutra. Sigurno.
Autobus je pun. Danas 59 putnika. Sutra će javiti da mu daju katni autobus, u njega stane osamdeset putnika… Jer svakim danom promet na njegovoj autobusnoj liniji sve je veći
Vraćao se polako, s cigaretom u ruci prema svom sjedalu, gledao je putnike.
Bilo ih je svakakvih, i starih i mladih, i mršavih i debelih, i lijepih i ružnih, baš kao i u svakom autobusu. Jedina je razlika što se ovi putnici nikada nigdje neće vratiti. Kada ih iskrca na Mirogoju, gotova je priča. Za taj dan.
Sutra novi autobus vjerojatno na kat, vozi putnike na Mirogoj.
Bez povratka. I nikome ništa. Linija je postala rutina.
Jednom će ipak doći iz dupeta u glavu. Hrvati su to, drže glave visoko, ne vole istinu, pa su im noge kratke, pa je i dupe nisko, pa im treba malo više vremena.
Ali kad dođe iz dupeta u glavu, onda će shvatiti. Netko će morati odgovarati za silne autobuse koji svakodnevno prevoze putnike na Mirogoj.
Bez povratka.
