Točno u ponoć šestarom sam narisao kružnicu. Napravio krug. Dio prostora omeđen kružnicom, tako su me učili pred više od pola stoljeća. Zaokružio sam godine. Na okruglu brojku. Veliku.
Red je sada kad i brojke kažu da je vrijeme za uozbiljiti se, biti ozbiljan. Ne valja se zajebavati previše. Zajebavao sam se punih šest desetljeća. U sedmom valja biti ozbiljan, veseliti se svakom novom danu, jer nikad ne znaš kad bu zadnji. Tak je to kad stojiš s jednom nogom u grobu, a s drugom na kori od banane.
Odlučio sam postati ozbiljan, kulturan. Svako malo rupčićem brisati usne, kao što to Poirot radi. Pripaziti u izražavanju, upotrebljavati pristojne riječi koje zvuče onak, comme il faut, što bi reko dragi gospon Fulir.
Odlučio sam se konačno posvetiti i kulturi. Biti produhovljen. Podizati dasku prije nego što se popišam. Ne kopati nos u društvu da me svi vide, nego prikriti rukom. Podrigivati diskretno, a nos brisati maramicom, a ne nadlanicom pa otirati o stolicu na kojoj sjedim.
Puno zadataka imam u ostatku svog života.
Prvo je kultura. Odlučio sam, još neki dan, uzeti pretplatu u Lisinskom. Gledam, kombiniram, pa na kraju odlučim, uzeti ću pretplatu za Lisinski subotom. Prodaja pretplata počinje, odnosno, nastavlja se nakon ljetne pauze sutra. 01.09.2025. Sutra kupujem karte, sa sebe, ali i za još desetak mojih jarana koji se vole baviti kulturom.
Na prospektu piše da nova sezona predstavlja nenadmašna glazbena druženja uz najveće virtuoze našega vremena. Bravo ja. Odluka nam je izgleda baš dobra.
Pregledavam program. Nisam našao niti jednu zamjerku, a pazio sam. Niti jedan koncert se ne održava desetog u mjesecu. U niti jednom koncertu nema niti kakve slutnje da bi se moglo raditi o nekakvim Srbima. Dakle zapreke nema. Nema Srba, nema koncerata desetog u mjesecu.
Javio sam im, oni su vrlo sretni da nema Srba i da nije desetoga u mjesecu.
Jerbo deseti u mjesecu je glavni dan u svakom mjesecu. Dan održavanja Benkovačkog sajma. A za to se živi. Glavni kulturni i glavni politički događaj u Hrvata.
Pa rano ujutro stanemo u red i naručimo svaki po kil dva pečenoga, sjednemo, stavimo zdjelu kapule, litru vina litru vode i zabijemo glave u vrele bubrežnjak i guštamo dok nam se loj sa vrele janjetine blaženo slijeva niz lice i bradu. Pa zalijemo dobrim vinom i šakom ukrcavamo kapule slatke ka cukar. Pa kad na povratku sjednem u auto, a cili auto daje na janjetinu, kapulu i vino. Di ćeš ljepše. I tako svakog desetog u mjesecu.
Sreća je da baš tih datuma i nema koncerata u Lisinskom, jerbo, ne znam kako bih mi, obožavatelji kulture mogli priskočit glavni događaj u misecu.
A kakva li će tek fešta biti na sajmeni dan u misecu travnju. Desetog travnja sajam. U Benkovcu. Neće to biti samo običan sajam, dođeš, malo procunjaš, pojedeš, ka i svaki misec. Pa onda s lokalnom ekipom detaljno i temeljito porazgovaraš o zbivanjima u kulturi, tamo svi jako jako prate kulturu. Prate balet, prate dramu, kazališne predstave naizust znaju, Tome iz Benkovca poznat je u kulturnim krugovima grada, a i šire, jer je pred par godina bija u Parizu, i ne samo da je vidija Mona Lizu, nego kaže da ju je i jebava. A kako ne vjerovat Tomi? Ratnom veteranu, poštenjačini, bedeset godišnjaku, a trideset godina u mirovini.
Benkovac je pravi Kulturstadt Hrvatske. Ovi u Europi svake godine biraju glavne gradove kulture, a do samozatajnih Benkovčana još nisu došli. Mislili su da je Benkovac sajam, janjetina, kapula i bevanda. E, tvrdo su se zajebali. Jerbo, Benkovac je prijestolnica kulture u Hrvata, naroda kojem možeš uzeti kruh, možeš im ne dat plaću, možeš im radit što hoćeš, ali u kulturu im ne diraj.
Mogu im kasnit i mirovine, mogu poskupit i pivo, ali im u kulturu ne valja dirati. Nikada. Jer, za kulturu smo ginuli, a ne za nekakve priče o boljem životu, o nekakvom zdravstvu i pravosuđu. Jebo to. Daj kil kulture i baleta.
Slijedeće godine travanjski sajam u Benkovcu pada baš na naš najmiliji datum. Dan Nezavisne nam države Hrvatske.
I sreća je velika da u Lisinskom na taj dan, 10.04.2026. nema koncerta u ciklusu za koji ću ja sutra kupiti pretplatu. 10.04., jer Dan Nezavisne države Hrvatske slavimo ponosno. Dan države u kojoj je Benkovac, za koji zlobnici kažu da je samo vukojebina na periferiji pripizdine, bio važan grad. Eno ga, spominje se čak i u Ugovoru o određivanja granica, kojeg je naš dragi Poglavnik potpisao s Njegovom Ekselencijom Benitom Mussolinijem, Bog da ih poživi, ali , eto Bog im nije dao.
Ugovor o određivanja granica, se kao što mu i sam naziv glasi, odnosio na definiranje granica između NDH i Kraljevine Italije.
Njime su u sastav Kraljevine Italije ušli kotarevi Čabar, Kastav, Sušak i dio kotara Delnice te otoci Krk i Rab, dok su iz Dalmacije izuzeti Split, Šibenik i Trogir, a iz zaleđa Benkovac. Što se tiče dalmatinskih otoka, u granicama NDH su samo ostali Brač i Hvar. Svi drugi otoci i obala pripali su Italiji, prema ugovoru kojeg je potpisao naš dragi Poglavnik koji je Hrvatsku volio iznad svega.
Pavelić Benkovca nije dao, dao je veliki dio Dalmacije, otoke, dao je Istru, ali Benkovac nije dao. Pričaju da je dobri Poglavnik tog podneva osamnaestog svibnja 1941. u Palazzo Venezia u Rimu glasno uzviknuo, Sve dam, ali Benkovac ne dam!
Benkovac je ipak ostao ustaški grad, u sastavu NDH.
Talijani ga nikad nisu imali. Ustaše jesu.
Talijani ga možda nikad imati neće, ali ustaše, o da, hoće! Sve to zahvaljujući Poglavniku i Nasljedniku.
Neka im je vječna hvala!
