Nikad nisam razumio filmsko gađanje tortama, kao nekakav jaki štos. Jer, prezirem bacanje hrane, bilo kakve.
Javila se šefovica Stožera transparentnog Grada Bjelovara.
Jerbo su se neki sjetili da bi bilo dobro simbolizirat ovo blesavo vrijeme u kojem živimo i na božićni bor okačit maske.
Ideja ko ideja, ionako nismo narod kojeg rese pametne ideje.
Ideja je meni glupa. Ako objesiš rabljene maske, maskama okićeni bor je potencijalni žarište zaraze.
Ako objesiš nove maske, to je bacanje love, jer ne valja nipošto zaboraviti da postoji vojska penzića koji si maske mogu teško priuštiti.
A šefovica Stožera prozirnog Grada Bjelovara je stvar presjekla.
E nećete vi majci vješat maske na bor pa to vrijeđa njen osjećaj za lijepo. Maske na boru podsjećale bi je na obješene gaće.
Valjda Bjelovarčanke hodaju bez gaća, jer ih nose na njuški. Moram što prije do tog Bjelovara.
Pitam se što bi domišljati Bilogorci vješali na bor da je epidemija side?
Kažem, meni je ideja o vješanju maskica na bor debilna. To što je kreativna ideja, a jest, a meni izgledala blesava, ne daje mi pravo da određujem što se smije a što ne smije. Tim više što je šefovica Stožera profesorica likovnog odgoja, bumo rekli, osoba koja bi trebala poticati i poštovati kreativnost.
Daklem, profesorici, a šefovici se ideja ne sviđa, baš kao i meni.
Sve ovo drobim jer me strašno smeta druga stvar.
Ajmo od početka.
Rat je završen pred dvadeset i pet godina.
Ali, militarizacija društva osjeti se na svakom koraku. Pun mi je kurac riječi stožer, upravo kao i riječi poduzetnica, odma čim to čujem, doijem blagi napad sraćke, upravo onakav kao kada se na mom vrlo skupom televizoru ukaže Branko Bačić.
Zašto riječ poduzetnica, pogledajte malo lifestyle stranice sa načubljenim fuksama, a sve su nekakve poduzetnice.
Zašto Branko Bačić, svakako ne trebam tumačiti. Nakon svake njegove pojave, ja završim na testiranju, jer mi se pojave prvi simptomi korone. Proljev.
A zašto stožer?
Mirko Čondić, Đuro Glogoški, stožer u Savskoj, bezbrojni stožeri za obranu digniteta bilo čega, svega i svačega, a svi oni su pljunuli svoji djelovanjem na dignitet onoga što brane.
I onda se još pojavi stožer koji nam određuje kako se ponašati u sprečavanju epidemije.
Pa nas drkaju s mjerama, najčešće kontradiktornim. Danas idite lijevom stranom ulice, sutra – izbjegavajte lijevu stranu. Ne nosite maske, nosite maske. Zabranjeno okupljanje, a dozvoljene procesije. Zabranjeno okupljanje, a dozvoljene kolone. Čak dvije, jer će dvije sigurno bit.
Kad smo kod kolona, strašno mi je teško što je gospodin Penava popušio koronu pred vrhunski godišnji događaj u gradu u kojem je on gradonačelnik, a u kojemu nema ničesa, osim te kolone.
A on oboli od korone.
Ništa, ima i za to recept. Izađeš van među ljude, jednako kao što je i Dario Hrebak izašao iz samoizolacije dat podršku vladi koju sastavlja nepravomoćno osuđena gangsterska družina.
Šefovica stožera zabranjuje kićenje bora maskama.
Hoće li sutra nakakac nadrkani šef nekakvog stožera zabraniti ispijanje crne kave? Hoće li neki stožerodređivati da se svako veće mora gledati dnevnik HRT1 i serijal filmova Jakova Sedlara?
Do kuda to sve skupa vodi? Koje u ovlasti stožera?
Naravno da se ljudi smiju i dobro zabavljaju.
Ideja o vješanju maskica na bor proizlazi iz intelektualnog inkubatora HSLS, transparentnog gradonačelnika Grada Bjelovara. Ideju je predložila kustosica muzeja koja je po poznatoj metodi s fakulteta na radno mjesto za koje se lome ljudi s iskustvom i znanjem, izletjela s idejom o maskicama.
Nemojte se zavaravati, sve ovo nije o maskicama i nekakvom boru, sve je samo zato jer je bitka HSS-a kojem pripada rečena slikarica i Hrebakovog HSLS-a kojem pripada kustosica s fakulteta na radno mjesto (HSLS).
Za očekivati je da će je gradonačelnik, koji je jedva dočekao taj gaf, smijeniti ljubiteljicu akvarela i gvaša. Pa će imenovat svoju šeficu stožera (HSLS), koja bi recimo mogla naredit da svi Bjelovarčani u dnevnoj sobi objese sliku Darinka Kosora ili Đurđe Adlešič.
Evidentno je da je gospođa Valna, ljubiteljica freski, šefovica Stožera CZ Grada Bjelovara pogriješila.
Evidentno je da po staroj i uhodanoj praksi razni stožeri, bilo čega, ali stožeri određuju način našeg života.
Pa dokle ćemo tako?
